Obožavan u Hrvatskoj, a kontroverzan izvan granica naše domovine, poznati hrvatski general Ante Gotovina svakako je povijesno intrigantna ličnost zanimljivoga životnog puta. Odrastao u malome dalmatinskom selu, potom brodom oplovio svijet, pridružio se francuskoj Legiji stranaca, odigrao ključnu ulogu u Domovinskome ratu te na kraju završio na haškome sudu gdje je prvo osuđen pa nakon godinu dana oslobođen, život Ante Gotovine kao stvoren je za film o ratnome generalu.
Materijal je jednostavno toliko dobar da se ne može pogriješiti. Zato su hrvatski gledatelji s nestrpljenjem čekali novi film Antuna Vrdoljaka o Gotovininu životu još otkako je najavljen prije četiri godine. Nakon četiri mjeseca snimanja i 20 milijuna kuna potrošenih na produkciju konačno smo ga dočekali i u filmskoj verziji, a činjenica da ga je u dva mjeseca u kinima pogledalo više od 70 000 gledatelja pokazuje da je interes ogroman.
Nažalost, film je podbacio u gotovo svakomu području što se tiče filmskoga aspekta. Unatoč raskošnoj produkciji i autentičnim lokacijama, loša i zastarjela režija, montaža koja je ubila cijeli film, patetični i besmisleni dijalozi te scenarij bez imalo smisla u potpunosti ruše kvalitetu filma.
Za početak treba spomenuti dobre strane. Film je snimljen na autentičnim lokacijama Dalmacije i Dalmatinske zagore i ponekad se zaista vide prekrasni prizori Knina, Obrovca, Velebita i malih dalmatinskih sela. Tu se vide prirodne ljepote Hrvatske i gledatelj se može samo diviti planinama i rijekama. U tim scenama pojavljuje se vječno pitanje „za što smo se borili“, koje postavljaju vojnici u filmu dok se odgovor podastire pred njima i pred gledateljima na ekranu, i tu Vrdoljak igra na sigurnu kartu koja u ovome slučaju i funkcionira.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. listopada 2019.
