Prvi židovsko-rimski rat, poznat i pod nazivom Velika pobuna, bio je prvi od triju pobuna židovskog naroda protiv rimske vlasti. Izbio je 66. godine uslijed etničkih i vjerskih tenzija između Rimljana i Židova, koji su eskalirali zbog negodovanja židovske populacije zbog nametnutih im poreza i pljačkom Jeruzalemskoga hrama koju je naredio rimski guverner provincije Judeje.
Iako su u početku bilježili uspjehe, rat se u kasnijoj fazi okrenuo u rimsku korist te je židovska pobuna gotovo ugušena. Jedan od posljednjih događaja toga sukoba postat će možda i najpoznatija epizoda tog razdoblja židovske povijesti. Naime, nakon što je Jeruzalem vraćen pod rimsku vlast 70. godine, tek je maleni broj pobunjenih Židova, Zelota, uspio pobjeći rimskom maču, a dio onih koji su uspjeli pobjeći – pripadnici ekstremističke sekte Sicarii („bodežari“, nazvani tako zbog oružja koje su koristili pri atentatima na Rimljane i njihove židovske saveznike) – zatvorio se u naizgled neosvojivu planinsku tvrđavu Masadu. Iako su unutarnji problemi Rimskoga Carstva usporili konačno gušenje pobune, otprilike tri godine kasnije rimske su snage, predvođene vojskovođom Lucijem Flavijem Silvom, stavile tvrđavu pod opsadu, okruživši je novoizgrađenim zidom.
No Rimljani su ubrzo shvatili da će opsada biti dugotrajna, s obzirom da su branitelji na raspolaganju imali velike količine hrane i vode, pa su krenuli graditi ogromnu zemljanu rampu na zapadnoj strani tvrđave koja je, iako građena pod stalnom paljbom braniteljskih projektila, uspješno dovršena. Pretpostavlja se da je bila oko 600 metara duga i 60 metara visoka, a nakon njezina dovršetka (dva ili tri mjeseca nakon početka opsade) Rimljanima je pošlo za rukom preko nje približiti opsadnu kulu zidinama Masade te su ih 16. travnja 73. godine uspjeli probiti. Rimske je vojnike u unutrašnjosti utvrde dočekalo iznenađenje, s obzirom da je svih 960 Židova u Masadi počinilo samoubojstvo, preferirajući smrt od vlastite ruke u odnosu na ropstvo ili pogubljenje. Židovski povjesničar Josip Flavije, suvremenik ovih događanja, koji je u svojim zapisima sačuvao priču o sudbini Židova u Masadi, tvrdio je da su mu događaj prepričale dvije žene koje su se sakrile i preživjele: s obzirom da samoubojstvo nije dopušteno pripadnicima židovske vjere, ljudi unutar tvrđave ubijali su jedni druge nakon izvlačenja slamki, tako da je tek posljednji preživjeli bio onaj koji si je oduzeo život. Masada je bila završni čin Prvoga rimsko-židovskog rata; židovska se zajednica rasula po cijelom Mediteranu, a tisuće ih je prodano u ropstvo. Ostaci tvrđave iznova su otkriveni 1838. godine: lokalitet i danas privlači pažnju arheologa, a UNESCO ju je uvrstio na svoj popis Svjetske baštine.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u travnju 2018.
