Još jedan model Browningova pištolja koje se navodi u nekim izvorima kao oružje kojim je izvršen atentat na Franju Ferdinanda, iako treba biti iskren i reći značajno rjeđe negoli što je slučaj s modelom 1900.
Kada bismo pokušali najjednostavnije opisati ovaj model, najlakše je zaključiti kako se radi o naprosto povećanoj inačici modela 1910. Povećanje gabarita i to u smjeru produženja cijevi i povećanje kapaciteta spremnika nastalo je kao produkt želje za uspjehom na vojnom tržištu. Dok je kapacitet spremnika riješen jednostavnim produženjem rukohvata čime se došlo do povećanja kapaciteta za dodatna dva metka, produženje cijevi riješeno je elegantno, dodavanjem čepa koji bravi za navlaku i s njome ostvaruje čvrsti spoj. Dužina cijevi povećana je na 113 mm, dok je ukupna dužina povećana na 178 mm uz povećanje ukupne težine do 705 grama. Tako napravljen model nastao je prema traženju Kraljevine SHS gdje uskoro postaje i službeno oružje, a kasnije i Kraljevine Jugoslavije te su u našim krajevima u službenoj operativnoj uporabi nalazi sve do 70-ih godina 20. stoljeća.
Oko 80000 komada kupljeno je za potrebe vojske i policije Kraljevine SHS, čime se nastojalo unificirati šarolikost raznoga osobnog naoružanja koje je postojalo među vojskom nakon balkanskih ratova i Prvoga svjetskog rata. U većim količinama uz Kraljevinu Jugoslaviju uveden je u Belgiju i Nizozemsku kao službeno vojno oružje. Tijekom ratnih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije i u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata „vojnodržavni“, odnosno FN Browning model 1910/22 mogao se nerijetko vidjeti u rukama boraca ili kao ratni plijen. Radi male mase i nepostojanja većih vanjskih poluga bio je dugo omiljeno osobno oružje među policijskim operativcima koji su poslove obavljali u civilnoj odjeći. Tijekom Drugoga svjetskog rata Nijemci su obnovili proizvodnju, no te su inačice poznate po lošoj kvaliteti te treba izbjegavati rukovanje i pucanje ratnim modelima.
Nakon smrti dviju osoba ubrzo su uslijedili milijuni mrtvih
Svojim činom Gavrilo Princip sasvim sigurno nije bio ni povod ni uzrok Prvoga svjetskog rata. On je naprosto bio izgovor koji su željno dočekale i vjerojatno isprovocirale sjene tame. Kao i svaki mladi čovjek vjerojatno je bio uvjeren u ispravnost svojih djela, ne znajući pritom da je tek produžena ruka mračnih sila koje su u smrt otjerale milijune ljudi na svim stranama svijeta. Za jedne junak, za druge tek običan zločinac i ubojica, on dijeli zlosretnu sudbinu svih sličnih ljudi koji odluče u ime nekih njima znanih ili neznanih ciljeva uništiti tuđe živote i svoj život. U današnje vrijeme kada smo suočeni sa svakodnevnim terorističkim napadima, ako želimo, lijepo možemo vidjeti svu tragičnost djela raznih izgubljenih duša. No da priča o Gavrilu Principu nije i nikad neće biti ispričana do kraja, vidimo i kroz primjer oružja koje je koristio. Dok se u Srbiji razrađuju mitovi i legende, razvijaju teorije urote i zavjere, dotad možemo biti sigurni da će ovaj prostor i dalje voditi svoje nikad dobivene bitke, zasjede, prepade i ofenzive.
U takvim okolnostima, samo po sebi nameće se logično pitanje: „Zar je uistinu toliko bitno koji je Principov pištolj od ona četiri zaplijenjena?“. Neki kažu da Princip nije nosio pištolj tvorničkog serijskog broja 19074 kao što je prezentirano tijekom povratka iz arhiva jezuitskog reda, već je njegov pištolj zapravo onaj tvorničkog broja 19075 kao što je i zavedeno u arhivskim spisima. Možda se radi tek o pisarskoj pogrešci?! Uostalom što bi se dobilo da se utvrdi suprotno? Vrijeme i smrt milijuna ne možemo vratiti, a sasvim sam siguran da ni sam pištolj ne bi dobio na dodatnoj vrijednosti. Za povjesničare i ljubitelje tematike vatrenog oružja, kolekcionare bitno je da se pištolji nalaze u muzeju u Beču. Ili i to nije istina jer službena Srbija u to ne vjeruje, poklanja pozornost legendi o ukradenom blagu koje se nalazi trenutačno negdje u Sjedinjenim Američkim Državama. Uostalom, nekako sam mišljenja da Srbiju baš i nije briga za to, tek ponekad treba narod malo nahraniti mitom, čisto onako iz dnevno-političkih potreba.
Za čitateljstvo i ljubitelje tematike mislim da je bitno znati kojim je modelom atentat izvršen tek čisto ako nekoga tu i tamo zanima. Ali ipak, kad smo već kod Gavrila Principa, „Crne ruke“, Apisa i drugih obavještajno-zakulisnih igara, zgodno je naići na materijal koji može, a i ne mora biti istinit, no koji nam dovoljno govori, dakako više ili manje pouzdano o onom mračnom dobu. Dobu koje je na svu sreću iza nas. Ne trebamo se podsjetiti da smo i mi tek nedavno izišli iz jednako, za nas, mračnog doba… „… Ovu (mladu Bosnu) organizaciju je štitila i pomagala srpska tajna organizacija ‘Crna Ruka’ sa parolom ‘Ujedinjenje ili smrt’, koja je bila zajednička za slične radikalne organizacije na Balkanu kod naroda koji su težili ujedinjenju jugoslovenskih naroda. Tadašnji major srpske vojske na čelu zaverenika koji su ubili Kralja Aleksandra Obrenovića i Kraljicu Dragu, bivši komita i četnik Dragutin Dimitrijević sa nadimkom ‘Apis’, bio je na čelu ove organizacije od osnivanja 1903 godine, zajedno sa oficirima Ciganovićem i Tankosićem. Sa njima je 1912 godine predvodio grupu komita,koja je na teritoriji Južne Srbije, kako se tada zvalo Kosovo i Metohija i delovi Makedonije, koji su bili pod okupacijom Turske, vršila likvidacije vidjenih Turaka, pravila sabotaže, rušila mostove i podmetala požare unoseći pometnju pred rat sa Srbijom. Posle uspeha u ratu 1912. godine Apis, neustrašiv borac i nesumnjivi lider, postaje generalštabni potpukovnik i šef obaveštajne službe Srpske vojske. Optužbe Nemačke i Austrougarske na račun Srbije da stoji iza atentata na Ferdinanda su dakle bile osnovane, jer su Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović i Trifko Grabež primljeni u maju 1914. u organizaciju ‘Crna ruka’ položivši zakletvu pred Apisom i drugim vodjama. Inače zakletva se polagala tako, što su u tajnoj sobi ove organizacije negde u Topčideru, bez ikakvog nameštaja osim jednog stola na sredini, gde su sa jedne strane stola stajale vodje ‘Crne ruke’ sa maskama i u crnim kabanicama, dok su sa druge bili kandidati. Na stolu koji je bio prekriven crnom tkaninom sa izvezenom mrtvačkom glavom i parolom ‘Ujedinjenje ili smrt’, sa jedne strane je bio vojnički nož, sa druge lobanja. Levo i desno gorele su dve sveće, u sredini stola je bilo raspeće, a ispod njega revolver i jedna mala ampula u kojoj je bio cijankalij. Na svim zidovima su bile crne zastave sa lobanjama i ukrštenim kostima i poznatim natpisom. Pre prijema u organizaciju sva trojica budućih atentatora su u kasarni u Topčideruvežbali bacanje bombe i pucanje iz pištolja…“
„… Podatak iz svjedočenja Dragiša M. Stojadinović, Principovog instruktora, a koji je pripadao Srpskoj revolucionarnoj akciji, osnovanoj 1903. godine (četnički pokret); bio je vodeći strelac u Srbiji, pravnik, fotograf i filmski snimatelj, rukovodilac Filmske sekcije pri ministarstvu policije na Solunskom frontu.“
„VojaTankosić ne samo da je organizovao obuku već je i učestvovao u njoj. Prema Stojadinovićevimrečima, njegova je dužnost bila da u revolverskom rovu drži metu koja predstavlja vojnika stojećem stavu, a Dragiša je davao uputstva kako se gađa u stojećem, klečećem i ležećem stavu, dok je meta bila mirna. Zatim su obučavani da iz ta tri stava gađaju u pokretnu metu, koju je Tankosić nosio duž rova, prvo lagano, pa sve brže i brže. Posle obuke prešlo se na vežbanje sa metom koja je stajala u mestu a Princip je sa drugom morao da se raznom brzinom kreće i da puca u metu. Najzad se prešlo na najteži deo obuke, kada je Tankosić nosio metu duž rova, iznenada je pokazivao, uvlačio u rov i ponovo na drugo mesto iznosio, a vežbači su morali i sami da se kreću duž rova na 30 ‘koračaji’ i da vrebaju i pucaju u metu kad se pojavi.
Obučiti i zaboraviti
Vežbanje je trajalo više dana. Kad je posle istrajne obuke sve završeno sa uspehom, Dragiša M. Stojadinović se oprostio sa ‘budućim četničkim nastavnicima za obuku u gađanju’ i ne sanjajući da će uskoro čuti da je pravi cilj ove streljačke vežbe bio priprema za atentat na austrijskog prestolonaslednika Ferdinanda. Do Vidovdana 1914. godine, kada su ubijeni austrijski prestolonaslednik i njegova supruga, Stojadinovićnikad više nije razgovarao sa Tankosićem o tim mladićima, mada su bili zajedno skoro svakog dana. Za njega je ta obuka bila uobičajena, jer je i drugim omladincima davao ‘takve lekcije’ i vežbao ih da gađaju puškama i revolverima.
„Posle Sarajevskog atentata ja sam zbog objave rata Austrije, kao rezervni oficir morao u svoj puk, te se sa Tankosićem nisam više nikada sastao da bih ga pitao za ime tog drugog našeg učenika. Tankosić je u ratu bio ranjen na bagrdanskim položajima i pri evakuisanju umro je. Sahranjen je u Trsteniku” – napisao je Dragiša M. Stojadinović.“
Kakav je strijelac bio Princip
„Pri našim vežbama, drug Principov, a to je verovatno bio Trifko Grabež, u više slučajeva je bio sigurniji u pogocima i Princip se mnogo nervirao i ljutio kada bi mu se desilo da promaši. Bio je vrlo ambiciozan, neobično revnostan i istrajan i trudio se da pokaže što bolji uspeh. Kad bismo mu se mi nasmejali zbog većeg broja promašaja, bio je gotov da zaplače od očajanja. Nema sumnje da je Princip i pre i posle vežbe vršio gađanja gde god mu se pružila prilika. Otuda i više verzija o njegovom vežbanju” – zapisao je Stojadinović.“
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u svibnju 2017.
