SVJEDOČANSTVA

"Zadnja tri mjeseca nismo imali što jesti"

www.croatia.org
22.02.2019.
u 07:29

Dok sam bio u Ukrajini jedan ukrajinski suborac, amaterski slikar, izradio je nekoliko mojih portreta, zajedno s mojim suborcima.

Mislim da je Hrvatsku i zbog toga Njemačka brzo priznala i vrlo sam zadovoljan iz razloga što mislim da je to djelomično i radi nas. Reći ću vam još jednu stvar, njemački admiral Crnog mora jednom prilikom na jednoj proslavi održao je govor svojim vojnicima u kojemu im je poručio da ako nema ni jednog hrvatskog broda sposobnog za plovidbu, da ga uzmu pa makar u tegalj kako bi im nosio sreću.

Što se tiče ostalih vojnika drugih nacionalnosti, Slovaci, Rumunji, ja mislim da je nas više-manje svatko volio. Talijani su se osjećali recimo malo krivim da se mi nalazimo na Crnom moru. Ali oni su nam uzeli Jadran, a onda da ne bi plovili po nekoj lokvi išli smo mi tamo na Azovsko i Crno more. Međutim, kad su kapitulirali, Talijani su tražili od nas Hrvata da ih zaštitimo, jer su htjeli nastaviti rat. I mi smo garantirali za njih pa su ostali s dvije džepne podmornice.

Naime, kako je njemačko je napredovanje na Istoku zaustavljeno, a njemačke su se postrojbe počele povlačiti Hrvatska pomorska legija premještena je krajem 1942. godine u Varnu, a tijekom 1943. godine dio hrvatskih legionara poslan je na razne specijalističke tečajeve. Preostali dio hrvatskih mornara trebao je od talijanskih posada preuzeti njihove brodove i podmornice. Ipak, taj plan nije ostvaren zbog talijanskih prosvjeda, pa je Legija vraćena u Varnu gdje je u svibnju 1943. godine preuzela nove brodove za lov na podmornice. Bili su to drveni “ratni ribarski kuteri” posebno građeni u tu svrhu. Hrvatske posade postepeno su preuzele 12 jedinica od kojih je ustrojena 23. flotila lovaca podmornica (23. U-Jagdflottille), koje su dobile oznake od UJ 2301 do UJ 2312. Imali smo dakle vrlo dobre drvene brodove, snabdjevene motorima koji su bili dovoljni za pratnju jer nikakav konvoj onda nije brzo plovio.

Konvoji su većinom bili upravljani, komandirani po našim ljudima jer mi smo imali dosta časnika. Ili pak Nijemci, ali je uvijek najstariji časnik vodio konvoj. Bez obzira što je bilo puno konvoja svakoga smo mi doveli na svoje mjesto u zadanom roku. Mi smo služili za obranu protiv podmornica a malo i za protuzrakoplovnu obranu. Imali smo 12 brodova s kojima smo gazili metar i 20 ako se ne varam, a osobito je bio važan njihov sonar, ni danas nisu bolji. Na pet kilometara okolo vidite svaki komad željeza. Ja sam bio ukrcan na dvicu, na brod broj dva (UJ 2302).

Lovili smo podmornice. Mislim da smo mi svi ulovili njih oko četiri ili pet. Ali, priznatih, bilo je samo dvije, jer Njemačka vojska ne priznaje to tako jednostavno. Treba pružiti dokaz o potonuću. Znači da ako je podmornica pukla ulje izlazi gore, analizira se, vidi se da li je rusko onda se prizna kao uništena. Onda oborili smo još, koliko znam, nešto malo zrakoplova. Sudjelovali smo i u evakuaciji Sevastopolja 1944. godine. Sjećam se kako je jedan njemački kapetan htio da uzmemo cijelu njegovu posadu na brod. Mi smo tada jedva umakli jer zapovijed je bila zapovijed, a on nije imao zapovijed za evakuaciju niti smo je imali mi da ga možemo uzeti. Taj moj brod, ta dvica je poslije i ostavljena u Bugarskoj. Mi smo se vratili vlakom kako smo i došli. Lovac podmornica UJ 2302 zajedno s UJ 2303 i njemačkim „Brodom 19“ (Schiff 19) potopili su 16. listopada 1943. sovjetsku podmornicu A 3(?). Hrvatski lovci podmornica (UJ 2309 i još tri iz skupine Pleško) su 17. i 18. travnja 1944. blizu Konstance u nekoliko navrata napadali i konačno potopili jednu podmornicu.

U razdoblju od 14. do 23. travnja isti su brodovi u tom području vjerojatno oštetili još dvije podmornice. Hrvatski lovci podmornica često su bili na meti sovjetskih zrakoplova, koji su također u tim prigodama znali nastradati. Tako su 12. rujna 1943. UJ 2301, UJ 2302 i UJ 2306 vjerojatno oborili jedan sovjetski zrakoplov, a 15. rujna 1943. UJ 2305 zajedno s UJ 2301 i UJ 2302 sigurno su oborili jedan zrakoplov. Još jedan zrakoplov oborila je posada UJ 2302 prilikom napada na Konstancu 30. rujna 1943. Hrvatska pomorska legija tijekom svibnja 1944. godine, zbog razvoja i jačanja Mornarice NDH na Jadranu uslijed talijanske kapitulacije, predala svoje brodove njemačkim posadama i krenula u Hrvatsku. U Zagreb su se vratili 21. svibnja, a četiri dana kasnije priređen je svečan doček. Za tu prigodu u Zagreb je posebno došao i orkestar njemačke ratne mornarice iz Kiela. Iz Crnog mora otišli smo svi zajedno. To je bilo 1944. godine. Došli smo u Zagreb, a dočekao nas je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i Poglavnik. Dobili smo onda mjesec dana dopusta, poslije toga na Trst. Pošto sam ja bio već na komandnom brodu u Rusiji dobio sam i prvi brod, a na primopredaju u Trst došao je i Ante Vokić, ministar oružanih snaga NDH. Dobili smo jedan talijanski brod Salvore koji je bio parni brod. To je bio, recimo, prilagođeni trgovački brod, naoružan topovima. Mornarici NDH je u Trstu 15. kolovoza 1944, u nazočnosti njemačkog zapovjednika mornaričkih postrojbi na Jadranu, hrvatskog ministra oružanih snaga Ante Vokića, zapovjednika hrvatske mornarice kontraadmirala Nikole Steinfla te zapovjednika male flote, kapetana korvete Josipa Sesseglie, zajedno s pratećim brodom G 104 (ex-Salvore) predana i parna torpiljarka TA 48 (ex-T 3, bivša austrougarska 78 T).

Obje jedinice bile su izravno podređene njemačkoj 2. eskortnoj flotili (2. Geleitflottille), dijelu njemačke 11. divizije za osiguranje (11. Sicherungsdivision). Bio sam u listopadu 1944. godine na svom brodu kad su ga Amerikanci potopili. Jedva sam se živ izvukao. Taj dan bilo je u Rijeci dosta brodova, ali uglavnom manjih za obalno snabdijevanje. Bili smo usidreni pred samom kapetanijom. Zrakoplovi, a bilo je pet napada po pet aviona. Nije nas bilo puno, a ja sam bio malo umoran i baš sam spavao. I odjedanput sam se našao u vodi. Da ću izaći gore, a kad tamo brod nagnut. Voda šiba na sve strane, priteže, uzalud, ne može se van. I sad smislim brzo, znate čovjeku kad mu je gusto. Budući da nisam mogao izaći iz kabine, čvrsto sam se držao jednog stupca da ne budem daleko od izlaza kada bi brod potonuo. Znao sam da nema više od deset metara od dna do površine jer sam više puta skakao u more i ronio na dnu. I stvarno tako sam se izvukao, ali su mi propale sve stvari i slike što sam ih imao. Dok sam bio u Ukrajini jedan ukrajinski suborac, amaterski slikar, izradio je nekoliko mojih portreta, zajedno s mojim suborcima.

Poslije toga išao sam u središnjicu, koja se nalazila u Trstu. Tu sam bio zadužen za skupinu od oko 120 mornara koji su bili na tečaju u Njemačkoj. Tu je bilo svih vrsta stručnjaka koji su se ondje školovali, artiljerca, strojara, funkera to znači signalista itd. I mene je zapalo održavanje mlađarije od 17 do 20 godina, njih ukupno 120. To nije pripadalo meni kao strojaru, već jednom palubaru. Takav je život, pogotovo u ratu. Više nisam imao broda, nego sam održavao ove mladiće, držao ih u stegi. Kad su se partizani 1945. godine približili Trstu, situacija se znatno promijenila. Samo je četiri-pet naših vojnika otišlo u partizane. Zadnja tri mjeseca nismo imali što jesti. Samo suparne (sušene) mrkve. Naime, nije nikakav vlak prolazio a da ga Englezi i Amerikanci nisu uništili. Uzeo sam šest svojih momaka i odlučio krenuti krenuti prema Kopru, znajući da se u tom gradu možemo priskrbiti. Međutim, tamo je već bili stigla jugoslavenska komunistička vojska, što mi nismo znali. Kad smo dakle došli u Koper primijetio sam da nam prijeti opasnost. Neka djeca se pred nama ustrčala. Bilo je to oko 22. travnja 1945. godine, neposredno nakon Hitlerovog rođendana. Već je pšenica bila puno narasla. Ušli smo u jedno selo gdje su nas u zasjedi čekali oko 30 partizana sa šmajserima. Kako mornarica nikad nije bila naoružana, jer mi nismo tu da se borimo na kopnu, nego na moru, imali smo samo obične puške. Naredio sam svojim momcima da ipak drže oružje. No, jedan se prepao i počeo bježati. Jedan partizan ga je htio ubiti. Pokušao je dignuti pušku, ali sam ga ja odgurnuo. Imao sam sreću što me njihov zapovjednik, Slovenac, poznavao iz Mornaričke strojarske škole jer je njegov brat bio meni klasni starješina. Tako da je sve dobro prošlo, te je on u ratnom izvješću napisao da smo došli dobrovoljno. Tako su me natjerali u partizane s kojima sam trebao zauzimati Trst. No tada je jugomornarica zvala sve stručnjake da se jave u Split. Ja sam s jednom skupinom stigao do Rijeke i umjesto da nastavim do Splita odlučio sam se vratiti nazad. Ukrcao sam se na vlak za Ljubljanu i iskočio iz njega na stanici San Pietro. Od tamo sam pješačio do Trsta. Imao sam puno sreće jer me legitimirao jedan partizan na biciklu. Slagao sam mu da sam demobiliziran kao sin jedinac. Nije me, hvala Bogu, pitao za propusnicu. Bio sam ionako spreman na sve da pobjegnem i da nađem utočište u slobodnoj Europi.

Poslije sam završio u jednom američkom logoru. Amerikanci su mi dali jedan mali kartončić s kojim sam mogao putovati po cijeloj Italiji, tako da sam završio u Milanu. Htio sam otići u Francusku, ali su mi rekli da se moram prije navratiti u Rim u francusko veleposlanstvo. U vječnom sam gradu sreo dva časnika od kojih je jedan bio satnik zrakoplovstva Hrvatske zrakoplovne legije. Preporučio mi je da se prijavim za Legiju stranaca, što sam i učinio pa sam preko Afrike, Sidi-Bel-Abesa, Orana, pa brodom u Marseille stigao u Francusku. No u Legiji sam proveo samo 18 dana jer nisam htio potpisati ugovor. Izvukao sam se tako što sam bio mornar, a Legija nije imala mornaricu. Potom sam vlakom stigao u Pariz. Upravo u to vrijeme, odmah nakon rata, osnovan je u Parizu „Hrvatski radnički savez“ (HRS) kao poseban odjel francuskog katoličkog sindikata CFTC.

Godine 1956. HRS je došao na ideju da se u najvažnijem francuskom vojnom svetištu „Hôtel des Invalides“ službeno postavi spomenploča u slavu hrvatskih pukovnija koje su se borile u sklopu francuske vojske. Ja ću vam reći kako je došlo do toga. Nisam mogao trpiti Titovu diktaturu i odlučio uzeti francusko državljanstvo. Mogao sam tako lakše djelovati za hrvatsku stvar i ostvarivati vrijedne kontakte. Nekoliko je nas hrvatskih emigranata odlučilo u strogoj diskreciji ostvariti projekt postavljanja spomen-ploče u slavu hrvatskih vojnika koji su pali za Francusku. I uspjeli smo iako je bilo teško. A zašto? Zato što je, prvo, Guy Mollet bio onda prvi ministar iz redova socijalista. A Jugoslavija, da ne govorim, ona je preko svojeg veleposlanstva u Parizu napravila sve da to zabrane. Jugoslavensko veleposlanstvo pokušalo je čak da na spomen-ploči budu navedene „jugoslavenske“ pukovnije. Ali uzalud. Francuski političari prepustili su u konačnici odluku francuskoj vojsci. A vojska ipak ako ne valja za sve ipak gaji poštovanje, posebno prema suborcima. Jer naši su se borili u Napoleonovoj vojsci (Hrvatske provizorne pukovnije u Velikoj armiji) i tu je jedan Hrvat bio imenovan brigadnim generalom (Marko Slivarić), a zna se što Napoleon znači Francuzima, kud ćeš bolje. Priložili smo im i jednu knjigu jednog francuskog autora u kojoj sve piše o junačkim djelima hrvatskih vojnika na svim bojištima, a posebice u Rusiji, za vrijeme Ilirskih pokrajina (P. Boppe, La Croatie militaire – prevedena i u Hrvatskoj P. Boppe, Vojna Hrvatska – Hrvatske pukovnije u Napoleonovoj Velikoj armiji).

Oni svoje uvijek priznaju i tako smo mi dobili to odobrenje. Uz odobrenje i sudjelovanje francuskih vojnih vlasti u “Hôtel des Invalides” je 28. listopada 1956. postavljena spomen-ploča koja se i sad tamo nalazi. Na njoj je uklesan tekst:

À LA MÉMOIRE DES RÉGIMENTS

CROATES

QUI SOUS LE DRAPEAU FRANÇAIS

ONT PARTAGÉ LA GLOIRE

DE L’ARMÉE FRANÇAISE.

U SPOMEN NA HRVATSKE

PUKOVNIJE

KOJE SU POD FRANCUSKOM

ZASTAVOM

DIJELILE SLAVU

FRANCUSKE VOJSKE.

Hrvate je prilikom te svečanosti predstavljao i poseban govor održao Mirko Meter, dopredsjednik HRS-a. Sreća Božja da sam ja držao taj govor jer sam taj dan imao posebno nadahnuće. Govorio sam tako glasno, što je izazvalo pozornost brojnih turista u Invalidima tako da je skupina prisutnih postajala sve veća i veća, dok sam ja govorio, što je dalo cijeloj manifestaciji značajan karakter. 

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2012.


 

 

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije