Talijanska vojska ustanovljena je 1861. godine kao Kraljevska vojska. Danas je to u potpunosti dragovoljačka vojska koja je 2010. godine brojala 108.355 ljudi. U svom sastavu ima tri divizije po tri brigade: dvije teške brigade (Ariete i Garibaldi), tri srednje brigade (Aosta, Pinerolo i Sassari), tri lake brigade (Folgore, Julia i Taurinense) i jednu zračno-desantnu brigadu (Friuli). Uz vojsku, mornaricu i zrakoplovstvo postoji i autonomna vojna postrojba karabinjera, koji su nekada bili elitni dio vojske.
Danas oni obavljaju posao vojne policije. U sastavu brigada Aosta, Ariete, Pinerolo i Sassari nalazi se po jedna pukovnija bersaljera, a u bersaljerskoj brigadi Garibaldi dvije pukovnije bersaljera. Sve pukovnije bersaljera danas su mehanizirane postrojbe. Bersaljere (strijelci) je osmislio Alessandro Evasio Ferrero, markiz od la Marmore, tada satnik grenadira garde. Pijemont nije imao lovačke postrojbe (laki pješaci, strijelci čarkari) kao druge suvremene vojske pa je la Marmora osmislio vrlo pokretnu postrojbu strijelaca naoružanih modernim brzometnim puškama s udarnom iglom, također izum la Marmore. La Marmora je pred pijemontskog kralja Karla Alberta izveo grenadirskog narednika Giuseppea Vayru u odori bersaljera koju je sam zamislio. Od te izvorne odore ostala je danas paradna crna kapa širokog oboda ukrašena crnim tetrijebovim perjem.
Dekretom od 18. lipnja 1836. osnovani su bersaljeri. Službena pojava postrojbe odigrala se 1. srpnja 1836. kada je prva bersaljerska satnija izašla iz vojarne u Turinu trčećim korakom (130 koraka u minuti) praćena vojnom glazbom od 12 fanfara. Taj paradni trčeći korak postat će kao i kape zaštitni znak ove elitne postrojbe. Bersaljeri su pripremani za borbu u otvorenom poretku, kao i francuski lovci koji su bili uzor la Marmori. Bilo im je dopušteno pucati samostalno, a ne plotunskom vatrom kao linijsko pješaštvo. Nosili su 60 metaka, umjesto 40 koliko je bilo propisano ostatku pijemontskog pješaštva. Pod zapovjedništvom la Marmore bersaljeri su se sljedećih godina borili kao čarkari, pokrivajući tako nastupanje linija ili kolona pješaka. Služili su i kao udarne postrojbe i kao brdsko pješaštvo.
Kada su u sastav talijanske Kraljevske vojske 1872. godine ušli alpinci, stvorilo se trajno suparništvo elitnih postrojbi. Vatreno krštenje doživjeli su 30. svibnja 1848. godine. Pijemontska vojska je nastupajući kroz Lombardiju došla do rijeke Minicio. U mjestu Goito Austrijanci su neuspješno pokušali srušiti most. U napadu je do izražaja došla dobra tjelesna pripremljenost bersaljera, koji su po ogradi polusrušena mosta prešli Minicio. Druga bersaljerska satnija iznenadila je 18. lipnja Austrijance na pokretnom mostu preko Minicia u Governolu, kojom su prilikom bubnjari i trubači podigli veliku buku pa su se Austrijanci u panici povukli misleći da se radi o brojčano jačem neprijatelju.
Zahvaljujući dobrom držanju u ratnim uvjetima, bersaljeri su 1849. godine brojali pet bojni. Svih pet otišlo je u Krimski rat kao dio ekspedicijskog korpusa vojske Sardinije, kojom je zapovijedao njihov osnivač, a sada general la Marmora. Iskazali su se u bitki na rijeci Černaji, u kojoj je 37.000 Francuza, Sardinaca i Turaka porazilo 58.000 Rusa. Bersaljeri su opet iskazali svoju hrabrost pustivši Ruse na vrlo malu udaljenost prije nego što su otvorili ubitačnu vatru. Ovjenčani slavom iz Krimskog rata pojačani su na deset bojni 1859. godine. Kada je 1861. sardinski kralj Viktor Emanuel II. proglasio Kraljevinu Italiju, bilo je 27, a onda čak 36 bojni, podijeljenih između šest bersaljerskih pukovnija.
Bersaljeri su 1862. bili dio postrojbi poslanih da spriječi napad Garibaldija i njegovih dragovoljačkih postrojbi na Rim i papu, čiju je neovisnost čuvao francuski garnizon. U planinskom masivu Aspromonte (Reggio Calabria) napali su logor garibaldinaca. Garibaldija su svi poštovali pa su neki od bersaljera odmah prešli na njegovu stranu. On je svojim ljudima zapovjedio da ne pucaju na vojnike talijanskog kralja. Ipak je došlo do kratke pucnjave u kojoj su bersaljeri dvaput ranili Garibaldija, nakon čega mu je odmah pružena pomoć, a onda je zarobljen. Za trajanja Trećega talijanskog rata za neovisnost 1866. godine ustrojena je i sedma pukovnija bersaljera. Tog su se puta iskazali sjajnim napadom i osvajanjem austrijske utvrde Borgoforte u Lombardiji, 130 km jugoistočno od Milana. Napokon je osvajanjem Rima 1870. godine završila borba za ujedinjenje Italije, koja je započela još davne 1815. godine. Talijanska vojska od 50.000 povuljudi pod generalom Cadornom došla je pod Aurelijanove zidine 19. rujna. Sljedećeg je dana počela topnička vatra na bedeme koje je branila Švicarska garda i nešto dragovoljaca zuava iz Francuske, Austrije, Nizozemske i Španjolske, ukupno 13.157 ljudi.
Nakon tri sata topničke vatre napravljen je prodor u zidu kod Porta Pia kroz koji je čast imala prva ući 12. bersaljerska bojna. Tom je prilikom poginulo 49 bersaljera i 19 papinih zuava. Ovih 36 bersaljerskih bojni kasnije je raspoređeno u deset, pa zatim čak 12 pukovnija, koje su sudjelovale u kolonijalnim pohodima. U bitki kod Adwe u Etiopiji 1. ožujka 1896., kojom je kulminirao Prvi talijansko-etiopski rat, cijela je bojna bersaljera pobijena. U Talijansko-turskom ratu 1911. – 1912., u čuvenoj bitki kod Šara Šata, 11. bersaljerska pukovnija 23. listopada odbila je napad nadmoćnih tursko-arapskih snaga izgubivši pritom dvije satnije. Kroz redove bersaljera boreći se časno u Prvome svjetskom ratu prošlo je 210.000 ljudi, od kojih je poginulo 32.000, a 50.000 je ranjeno. Nakon rata broj bojni smanjen je na dvije po pukovniji, a bersaljeri su u skladu s novom talijanskom ratnom doktrinom „pokretnog ratovanja“ dobili bicikle, s namjerom da budu uz konjicu dio brzih divizija.
Kad su pred Drugi svjetski rat ustrojene oklopne i motorizirane divizije, svaka je dobila po jednu bersaljersku pukovniju. U Drugome svjetskom ratu bersaljeri su ratovali u južnoj Francuskoj i Grčkoj. Prva talijanska postrojba koja je ušla u bitku u Sjevernoj Africi bili su bersaljeri, a bilo ih je i na Istočnom bojištu. Kao dio mirovnih međunarodnih snaga bili su u Libanonu, Jugoslaviji, Somaliji i operaciji „Iračka sloboda“.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u srpnju 2013.
