Nakon uspješnoga iskrcavanja Saveznika na Siciliju (srpanj 1943. godine), talijanski fašistički režim ulazi u sve dublju krizu, koja u svojoj konačnici upućuje na skoro “ispadanje“ Kraljevine Italije iz “osovinskoga bloka“. S druge strane, približavanje Istočnoga ratišta području jugoistočne Europe, za Njemačko vrhovno zapovjedništvo oružanih snaga („Oberkommmando der Wehrmacht“ - OKW), navedeno područje postaje od iznimne važnosti kao spona između novoga ratišta na području Italije i južnoga krila Istočnoga ratišta. Mogućnost kapitulacije Kraljevine Italije zahtijevalo je brzo reagiranje od strane OKW-a. Šest talijanskih zborova s 19 divizija raspoređeno je duž hrvatske, crnogorske, albanske i grčke obale, koji su u trenutku talijanske kapitulacije mogli Saveznicima poslužiti kao inicijalne snage za stvaranje mostobrana na jugoistoku Europe (kod Hitlera i u samom OKW-u postojao je strah od mogućega stvaranje nečega što bi podsjećalo na Solunsko ratište iz Prvoga svjetskog rata, a i sam britanski premijer Winston Churchill zagovarao je iskrcavanje u dolini Neretve ili na području Grčke).

Više od pola zaposlenika u ovoj industriji namjerava napustiti radno mjesto u sljedećoj godini