BOMBE

Ručnu bombu izumili su Kinezi

Arhiva VL
23.02.2018.
u 14:30

Možemo ih podijeliti u dvije glavne skupine – eksplozivne ručne granate te kemijske i plinske ručne granate.

Iznenađenje među četnicima i vojnicima JNA na položajima oko opkoljenog Vukovara sigurno je bilo veliko kad su na njih s 300 metara udaljenih hrvatskih obrambenih položaja počele padati bombe. Tu ne bi bilo ništa čudno da se nije radilo o ručnim bombama, ispaljenim iz izuma hrabrih vukovarskih branitelja tzv. “pijanog ustaše” kojeg su srpski agresori tako nazvali misleći da hrvatski branitelji pod utjecajem droge i alkohola ručnu bombu bacaju 300 metara daleko.

Radilo se, naravno, o improviziranom bacaču ručnih granata nastalom u alatnici tvornice Borovo, a kao ubojiti projektil korištena je ručna bomba, izum kojeg su deset stoljeća ranije izumili Kinezi, i jednako kao vukovarski heroji vjerojatno izazvali strah i paniku među neprijateljskim vojnicima. Ručnim bombama smatra se svaka granata koja se može baciti rukom, a općenito ih možemo podijeliti u dvije glavne kategorije – eksplozivne ručne granate te kemijske i plinske ručne granate.

Eksplozivne su one koje se najčešće koriste u borbama i dizajnirane su da eksplodiraju nakon udara u metu ili s  vremenskim odmakom nakon vađenja osigurača i aktiviranja upaljača, dok se plinske i kemijske ručne bombe koriste u svrhu kamuflaže, spaljivanja određenih ciljeva ili istjerivanja neprijatelja s položaja raznim oblicima plina ili dima. S pojavom ručnih bombi pojavili su se i vojnici koji su bili specijalizirani za korištenje ove vrste oružja, a isticali su se preciznošću i sposobnostima dalekog bacanja granata. Zato su dobili naziv bombaši (eng. grenadiers).

Eksplozivne ručne bombe mogu se još podijeliti na one koje su osim barutom punjene i raznim vrstama sačme (kuglicama, iglicama...), odnosno materijala koji se u obliku šrapnela razleti prilikom detonacije i nanosi štetu neprijateljskoj strani. Takve su bombe namijenjene prvenstveno za uništavanje neprijateljskih vojnika (žive sile) dok su one punjene isključivo barutom namijenjene za nanošenje prvenstveno materijalne štete.

Prve ručne bombe, koje bi se mogle uzeti kao prototipovi današnjih ručnih bombi, napravljene su u Kini u vrijeme dinastije Song (960.-1279.). Oružje nazvano „Zhen Tian Lei“ izmislili su kineski vojnici stavljajući barut u keramičke ili metalne posude. Nacrti ovih prvih ručnih bombi poslužili su u 14. stoljeću novim naraštajima kineskih vojnih izumitelja da eksplozivni potencijal baruta pomješaju s komadima željeza i sve zajedno upakiraju u razorne kugle različitih veličina. Većina se izbacivala pomoću katapulta i nazvana je „leteći oblak koji puca poput groma“, a prema podatcima i napisima kineskih vojnih i povijesnih dokumenata desetak točnih pogodaka ovakvim kuglama mogao je uništiti cijeli neprijateljski logor. Veće kugle namijenjene lansiranju iz katapulta kasnije su smanjene na veličinu koja omogućava bacanje tih granata rukom. Ovaj tip ručnih bombi u Europu je prema dostupnim podatcima stigao u 17. stoljeću, a korišten je u sukobima u Engleskoj s tim da je bombi dodan fitilj koji se prije bacanja bombe zapalio. Ručne granate poput tzv. Ketchum grenade korištene su i u Američkom građanskom ratu, a koristile su ih vojske i Sjevera i Juga. Te su se ručne bombe aktivirale prilikom udara u metu, no zbog tehničkih nedostataka često su eksplodirale prije nego li su stigle do mete nerijetko ozlijedivši i onoga koji je baca.

Važnu ulogu u razvoju ručne bombe imao je i srpski časnik Miodrag Vasić koji je 1904. godine konstruirao prvu ručnu bombu s udarnim upaljačem (upaljačem se udara u nešto tvrdo i nakon toga bomba se baca), koja je korištena i prilikom atentata na prijestolonasljednika Franza Ferdinanda u Sarajevu. Kasnije je ušla u redovnu proizvodnju srpske vojske i bila poznata kao „Vasićka“ ili „Kragujevka“. Prvi je svjetski rat donio inovaciju koja se koristi i do današnjih dana s većim ili manjim izmjenama. Prva tzv. sigurna ručna bomba bila je ona koju je dizajnirao britanski vojnik William Mills 1915. godine, a imala je sigurnosnu iglu i “žličicu“ koja se odvajala od tijela bombe nakon bacanja, a četiri do pet sekundi kasnije bomba je eksplodirala. Millsova bomba kasnije je modificirana i najkorištenija je bomba britanskih snaga. Najveću inovativnost u konstrukciji ruč- nih bombi pokazali su Nijemci koji su, osim uobičajenih okruglih ili jajolikih bombi (za ručne se bombe često koristi kolokvijalni naziv “kinder jaje“), izumili i ručnu bombu s drvenom drškom (stielhandgranate) koja je bila i prva protutenkovska ruč- na granata u povijesti, te ručne bombe u obliku diska (diskushandgranate) koje su imale veći domet jer ih se zbog prilagođenog dizajna moglo dalje baciti.

Ručna bomba do današnjih je dana ostala aktivno sredstvo ratovanja, a suvremene ju vojske koriste u napadačke i obrambene svrhe.

 

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije