Početkom lipnja, u vrijeme kada su američki, britanski i kanadski vojnici stisnuti na brodovima poput sardina čekali da napokon isplove u neizvjesnost normandijske kampanje, Nijemci su se zaista činili poput nadljudi koje je gotovo nemoguće pobijediti. Svi koji su to ranije pokušali, do nogu su potučeni – neugodno se bilo sjetiti munjevitog rata iz 1940., ali i sadašnjeg otpora na Gustavovoj liniji – a sve je to u savezničkim vojnicima rađalo doduše iracionalan, ali svejedno neporeciv osjećaj kako ih u Normandiji čekaju nekakvi nepobjedivi Nijemci. Tješili su se američki vojnici pobjedom u sjevernoj Africi, a i na Siciliji su ti njemački vragovi natjerani na povlačenje, ali bila su to sve ratišta manjega značenja, daleko od srca Europe gdje su ovi još uvijek suvereno vladali. Kampanja u Italiji nije pokazala ništa drugo nego da je Nijemce nemoguće probiti ako se negdje učvrste i zainate – osim dugotrajnim i bolnim puzanjem metar po metar, uz prethodne tisuće letova bombardera i strašnu artiljerijsku vatru. U stvarnosti su Saveznici do ljeta 1944. izborili već takvu nadmoć u logistici i u zraku da je ishod rata zapravo već bio odlučen, ali zbog zatvorenosti i tajnovitosti nacističkoga Reicha u to nisu bile sigurne čak ni savezničke obavještajne službe, a kamoli uplašeni vojnici koji su se trebali otisnuti u nepoznato. Taj strah, odnosno kompleks „nepobjedivih Nijemaca“ trebalo je što prije razbiti: strah koji se ne liječi na kraju će prerasti u paniku, a panika vojnika tjerati na iracionalno ponašanje i čini ga lakom metom za neprijatelja. 

Srećom, Patton će se pokazati upravo sjajnim u razbijanju toga straha. Njegovi govori s kraja svibnja i početka lipnja danas su poznati kao fanstastična motivacijska remek-djela, među najboljima drugoga svjetskog rata. Naravno, i ovdje su se psovke našle u najvećem dijelu rečenica, ali one su ionako imale sasvim smislenu ulogu naglašavanja pojedinih dijelova i misli. „Kada želim da moji ljudi nešto zapamte, ubacim dvostruko više vulgarnosti. To bi moglo zvučati ružno grupici starih dama koje uživaju u popodnevnom čaju, ali pomaže mojim vojnicima da zapamte što sam im htio reći... Ne možeš voditi vojsku bez vulgarnosti!“ – govorio je Patton. Dapače, izgovorene njegovim južnjačkim naglaskom na kraju su nekako ispadale manje vulgarne a više sasvim prirodne, kao svojevrsni veznici tog specifičnog Pattonovog rječnika. U svakom slučaju – postizale su svoj cilj.

Pattonov govor zapravo je važan i kao pokušaj da se napokon stane na kraj desetljećima pacifikacije američkog društva, tim silnim pokušajima da ih se uvjeri kako je rat rezerviran za neke druge narode (koji su pak bogomdani za rat). Kada bi se pokušalo analizirati što za Amerikance danas znači „američki način“ rješavanja problema, bilo bi to upravo suprotno onome što se podrazumijevalo između dva svjetska rata. U tome je smislu upravo nemjerljiv učinak njegovih riječi: „Sve te stvari koje ste slušali kako se Amerikanci ne žele boriti, kako im je draže da ostanu izvan rata, sve je to obično sranje. Amerikanci se vole boriti! Kada ste bili djeca svi ste se divili najboljemu u igri pikula, najbržemu trkaču i najčvršćem boksaču. Amerikanci vole pobjednike i ne trpe gubitnike, zato će igrati da pobijede i ovaj put. Zbog toga Amerikanci nikada nisu, i nikada neće izgubiti rat.“ U govoru je još spominjao da će samo dva posto vojnika poginuti (što je ipak bila kakva-takva utjeha), pa onda da je prirodno da svi žele kućama i da će naravno uskoro ići, ali da prije ipak trebaju srediti te Švabe, da bi im na kraju stvorio lijepu mentalnu sliku udobnosti i ponosa: „Kada za trideset godina budete držali unuka u krilu i kada vas on bude pitao što ste radili za vrijeme drugog svjetskog rata, moći ćete ga s ponosom pogledati u oči i reći mu da ste bili vojnici velike Treće armije!“ Slika djedice koji drži unuka u krilu podrazumijevala je i utješno obećanje vojnicima da će preživjeti, vratiti se svojim kućama i sretno živjeti do kraja života. Bila je to uistinu bajka, ali baš onakva bajka kakva im je u tome trenutku trebala!

Pattonovi govori sasvim sigurno nisu dobili rat, ali su (zajedno s njegovom cjelokupnom pojavom i s njegovim uspjesima na bojnome polju) pomogli u dubokoj transformaciji američkog društva, mnogo dubljoj nego se to uopće moglo pretpostaviti u one neizvjesne dane pred početak operacije u Normandiji.

Čovjek kupio stan za 98.000 eura i sad ga prodaje za 275.000. Zagrepčanka: ‘Rekla sam da se treba sramiti’