Srpski princ Đorđe Karađorđević predstavlja jednu od najkontroverznijih osoba srpske suvremene povijesti. Ime je dobio prema svome pradjedu, Crnom Đorđu, osnivaču dinastije Karađorđević. Osim imena i plemstva, Đorđe je od pradjeda naslijedio i neobuzdanu narav koja ga je dovodila u brojne neprilike. Opće je poznato da je bio prisiljen abdicirati zbog ubojstva svog sluge. Nesretnika je naprasiti princ nogama izudarao do smrti. Sudjelovao je u oba balkanska rata, a bio je i ranjen na samome početku Prvoga svjetskog rata. Nakon što je njegov brat Aleksandar Karađorđević preuzeo vlast, Đorđe je proglašen ludim i strpan u zatvor u kojemu ostaje i nakon bratove smrti. Za razliku od ostalih Karađorđevića, koji su bili protjerani, komunistička vlast je bila puno obazrivija prema kontroverznom princu. Đorđe je ostatak života mirno proveo u Beogradu, gdje je i umro 1972. godine.
Kako bilo da bilo, sigurno je da je princ Đorđe imao svojih mladenačkih mušica. Mladenačkim porivima se teško oduprijeti, a po tom pitanju su isti i princ i sluga. Jedina je razlika u tome što si je mladi princ mogao priuštiti ono o čemu su tada u Srbiji njegovi vršnjaci mogli samo sanjati. Automobil je onda bio stvar krajnjeg prestiža. Đorđe je svoj prvi automobil dobio na dar od svoga oca, kralja Petra I., još 1908. godine, kada je bio u dobi od 21 godine. Bio je to automobil marke peugeot, ali ujedno i prvi automobil na srpskome dvoru. Možda je upravo prvi Đorđev automobil pobudio strast Karađorđevića za automobilima, jer ih je ova obitelj tijekom iduća tri desetljeća imala u svome vlasništvu više od osamdeset!
Novi automobil na srpskome dvoru bio je vijest koju je prenosio ondašnji tisak u kojemu je ostala zabilježena jedna vrlo zanimljiva zgoda. Sredinom 1914. godine Kraljevina Srbija je naručila pošiljku oružja u belgijskoj tvornici oružja u Liègeu. Uskoro se u tisku počelo barati informacijom da je belgijska tvornica u „znak zahvalnosti“ za povjerenu narudžbu, srpskom premijeru Nikoli Pašiću isplatila iznos od 30 000 franaka, a mladome princu Đorđu poklonila automobil. Doduše, nije bila riječ o novome automobilu, ali Đorđe se ponosio i polovnim automobilom, što svjedoči da je i prije cijeloga stoljeća odnos između Zapada i Istoka bio sličan današnjem odnosu. Sam „znak zahvalnosti“ nije prouzročio nikakvu aferu, ali svjedoci smo da takvi „znakovi zahvalnosti“ kojima zapadne tvornice oružja darivaju naše političare ne izazivaju kod nas nikakve posebne afere ni danas. No, pustimo sada po strani te samozvane „patriote“ i njihov atavistički mentalitet i vratimo se priči o neslavnome srpskom princu.
Đorđe je te prijelomne 1914. godine bio momak od 27 godina i sigurno je izgarao od želje da ima ono što si je malo tko u njegovoj siromašnoj kraljevini mogao priuštiti. Čim je njegova nova igračka stigla u Beograd, princ je sjeo za volan i vožnjom počeo ugrožavati sigurnost svojih beogradskih podanika. Vjerujem da je svatko od nas osjetio isto ushićenje kada je sjeo za volan svog novog automobila. Ali je malo tko od nas bio svjestan opasnosti koja vreba iza takvog ushićenja. Nije bio svjestan ni Đorđe. Prema novinskoj priči, Đorđe je, jureći beogradskim ulicama, zapazio jednog diplomatskog službenika i pozvao ga da se provoza s njime. No, diplomat je već našao lijep način da se ispriča mladome princu kako mu se ne bi mladenački hormoni zakašnjelog puberteta obili o glavu.
Manje je diplomatskog takta imao tajnik francuskog veleposlanika koji je upravo toga dana u društvu supruge šetao beogradskim ulicama. To je onaj osjećaj kada se nađete na krivome mjestu u krivo vrijeme. Možda je francuskom tajniku tada prošlo kroz glavu da je to dobra prigoda da i sam svojim primjerom pokaže bratsku ljubav koja vlada između dviju prijateljskih zemalja? Kako bilo da bilo, Francuz se sa suprugom odazvao prinčevu pozivu na nezaboravnu vožnju beogradskim ulicama. Nije baš svakodnevna prilika imati vozača plemenita roda. Ali, mladost, neobuzdani karakter i slabo iskustvo u vožnji nisu najbolja karakteristika nijednog vozača, pa tako ni onog plemenita roda. Bili su to presudni čimbenici koji su ovu vožnju učinili doista nezaboravnom. Uživanje u vožnji, kao stvorenoj za selfie, nije dugo potrajalo jer se nesretnom Đorđu suprotstavilo stablo! I ono je bilo na krivome mjestu u krivo vrijeme. Krik i tupi prasak označili su kraj vožnje iz snova.
Slomljena ruka supruge francuskog tajnika ostala joj je kao uspomena na francusko-srpsko prijateljstvo. Francuski tajnik ograničenih diplomatskih vještina prošao je s nekoliko ogrebotina, dok se mladi princ nije uspio pohvaliti ni jednom ogrebotinom. Doduše, njemu je za uspomenu na nezaboravnu vožnju ostao razbijeni automobil. Njega je princ poslao na popravak u Ugarsku, u tvornicu automobila „Marta“ u Ardadu (danas grad u Rumunjskoj). Sve nade da će uskoro dobiti natrag svoju popravljenu igračku raspršio je rat. Tvornica je, prema odredbi vojnih vlasti, zadržala automobil, popravila ga i preuredila za prijevoz ranjenika. Ondašnji tisak je samo kratko prokomentirao ovu odluku: „…što je bolje nego da se princ Đorđe s njime, u društvu svojih gostiju, zalijeće u drveće.“ Ako ćemo povjerovati ovoj novinskoj priči, možemo reći da su se austrougarske vojne vlasti pobrinule za sigurnost srpskog princa i njegovih gostiju.
Danijel Tatić - BLOG
