U drugoj polovini 19. stoljeća britanski strateški interesi u južnoj Africi uključivali su teritorij nezavisnog kraljevstva naroda Zulu. Britanci su, između ostaloga, htjeli stvoriti južnoafričku federaciju u tom dijelu kontinenta, podupirali su burske pretenzije na teritorij Zulua, a u tom narodu vidjeli su i izvor radne snage za južnoafričke rudnike dijamanata. No na putu do ostvarivanja britanskih ciljeva stajao je Zulu kralj Cetshwayo, koji se odbijao pokoriti britanskoj hegemoniji i iza sebe imao discipliniranu vojsku koja je brojila od 40.000 do 60.000 ljudi.
U prosincu 1878. britanski je visoki povjerenik za južnu Afriku izdao ultimatum Cetshwayou: Zuluima je bilo naloženo, između ostaloga, da unutar 30 dana raspuste sve vojne snage i odbace svoje središnje kulturne tradicije. Kao što su Britanci i očekivali, Cetshwayo je odbio ultimatum pa su tri kolone britanskih snaga ušle na teritorij Zulua u siječnju 1879. godine. Središnja kolona, koju je vodio britanski zapovjednik lord Chelmsford, prešla je rijeku Buffao, podigla logistički depo kod Rorkeova prijelaza te oprezno nastavila prema istoku. Cetshwayo je, s druge strane, nastojao povlačiti svoje snage i ostati u defenzivi u ratu koji je opravdano smatrao neisprovociranim te dogovoriti mir s Britancima.
Dana 22. siječnja Chelmsford je razdvojio svoje snage, ostavivši trećinu kod planine Isandlwana pod zapovjedništvom pukovnika H.B. Pulleina, dok je sam Chelmsford s ostatkom snaga napredovao dalje s ciljem izviđanja. Britanski je kamp u međuvremenu napala snažna Zulu vojska s više od 20.000 ratnika koje su predvodili Zulu zapovjednici Ntshingwayo kaMahole Khoza i Mavumengwana kaNdlela Ntuli. Iako su britanski vojnici bili naoružani suvremenim naoružanjem, dok su Zulu ratnici mahom koristili svoje tradicionalna assegai koplja i štitove, Zului su izvojevali veliku pobjedu nad snagama britanskog imperija, zahvaljujući prvenstveno svojoj odlučnosti te nizu britanskih taktičkih i zapovjednih pogrešaka.
Poginulo je 1300 od ukupno 2000 britanskih vojnika, iako su i Zului svoju pobjedu platili s 1000 žrtava. Idućeg je dana druga Zulu vojska, predvođena Cetsthwayaovim bratom Dabualamanzijem KaMpandeom, pokušala iznenaditi Britance kod Rorkeova prijelaza, no preživjeli iz Bitke kod Isandlwane upozorili su svoje sunarodnjake na nadolazeći napad pa je taj okršaj završio britanskom pobjedom.
Pobjeda Zulua kod Isandlwane zapravo je uništila nade njihova kralja za mirovnim pregovorima. Vlada u Londonu, u kojoj isprva nije prevladavalo ratno raspoloženje, sada je morala reagirati, s obzirom da je britanski poraz od afričkog naroda Zulu bio velik udarac za prestiž imperija. Stoga je rat nastavljen i završio je britanskom pobjedom kod Ulundija 4. lipnja i zarobljavanjem kralja Cetshwayoa nekoliko mjeseci kasnije.
