Zbog relativno male populacije i prilično ograničenih prirodnih resursa Rusija nije pokazivala posebno zanimanje za Finsku. Međutim, ključan faktor u ruskome osvajanju Finske bio je uvjetovan njezinim geostrateškim odnosno geopolitičkim značenjem za Rusiju, prvenstveno zbog blizine Sankt-Peterburga, kao i zbog težnje da se osigura ruski prilaz Baltičkomu moru. Finska je jedna od nordijskih zemalja u kojoj su se tijekom posljednjih nekoliko stoljeća odigrale mnoge značajne društveno-ekonomske i političke promjene. Prodor ruskih trupa u veljači 1808. godine označio je kraj sedamstogodišnje povezanosti Finske sa Švedskom. Ruski napad na Finsku u neposrednoj je vezi s Napoleonovim ratovima, u kojima se francuska sfera utjecaja protezala sve do južnih obala Baltika, čime bi oslabio britanski utjecaj u Europi. Nakon Tilsitskoga mira (1807.) ruski car Aleksandar I. pokušao je nagovoriti švedskoga kralja Gustava IV. da se pridruži kontinentalnoj blokadi protiv Velike Britanije, no on je to odbio. Posljedično tomu Aleksandar I. napada Finsku bez objave rata. Mir je potpisan 17. rujna 1809. u finskome Fredrikshamnu, čime je Švedska bila prisiljena predati Finsku carskoj Rusiji. Nakon 1809. godine, otkad se Finska nalazi u sastavu carske Rusije sa statusom autonomnoga velikog vojvodstva, strateški interesi i ruska politika sigurnosti te položaj Rusije u međunarodnim krizama utjecali su na sudbinu Finske, na njezin položaj i poseban status u okviru Ruskoga Carstva.
Tekst je prvotno objavljen u rubrici "Vojnopovijesni vremeplov" tiskanog izdanja časopisa u rujnu 2019.
