Knjiga Vladimira Filipovića analizira vrlo zanimljivu i dosada potpuno zanemarenu temu motiva država da sudjeluju sa svojim vojnicima u mirovnim misijama Ujedinjenih naroda, posebno u misiji UNPROFOR na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995.
Većina knjiga o mirovnim misijama Ujedinjenih naroda proučava mirovne misije kao fenomen za sebe, pri čemu su Ujedinjeni narodi poseban politički subjekt u međunarodnim odnosima. Pažnja se posvećuje tehničkim i organizacijskim aspektima mirovnih misija. Procjenjuju se rezultati pojedine mirovne misije i pokušava se odrediti kakvo je to iskustvo svjetska organizacija stekla u misiji, kakve je »lekcije naučila«. Dakle drži se da UN ide prema nekome idealnom svijetu u kojemu će biti učinkovit, a usput uči važne lekcije. Isto tako u većini knjiga koje se bave međunarodnim angažmanom u ratu u Hrvatskoj i BiH taj se angažman doživljava kao ponajprije humanitaran i s ciljem što skorijeg zaustavljanja rata i pravednog političkog rješenja problema. Ako je angažman bio promašen i nije postigao navodno željene rezultate, onda se to smatra nesporazumom ili propustom, a ne posljedicom određene politike.
Ova knjiga pokušava pristupiti fenomenu drugačije. Kada se kaže »mirovne misije Ujedinjenih naroda «, propitujemo što su zapravo mirovne misije i tko su Ujedinjeni narodi? Jesu li Ujedinjeni narodi tek puki zbroj država članica ili neovisno međunarodno tijelo? Ili tek možda organizacija iza koje se skrivaju najmoćnije države svijeta? Ujedinjeni narodi provode mirovne misije i provodili su misiju UNPROFOR u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Makedoniji od 1992. do 1995, ali Ujedinjeni narodi nemaju svoje vojnike koji bi iznijeli praktični teret zadaća na terenu. Ujedinjeni narodi služe se vojnicima svojih država članica koje im te države dobrovoljno ustupaju i mogu ih u bilo kojem trenutku povući natrag. Vojska je resurs jedne države u koji se ulaže često vrlo veliko znanje i vrlo velika sredstva, a proklamirana glavna zadaća vojske obrana je teritorija vlastite države.
Ipak, u slučaju mirovnih misija Ujedinjenih naroda države članice dobrovoljno (ponekad se čak i nameću) prepuštaju svoje vojnike svjetskoj organizaciji radi njezinih mirovnih aktivnosti u nekoj više ili manje udaljenoj zemlji. U knjizi se postavlja pitanje zašto države to čine? Zašto svoje vojnike koji su isključivo njihov resurs stavljaju na raspolaganje Ujedinjenim narodima?
Zašto su spremne izložiti se trošku i riziku radi toga? U misiju UNPROFOR u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu brojne su države poslale svoje vojnike u sastavu mirovnih snaga pod kapom svjetske organizacije. Zašto su to učinile? Misija je s vremenom postajala sve riskantnija, pravila uključenosti sve manje jasna, a misija neučinkovita u proklamiranim ciljevima.
Vodstvo Ujedinjenih naroda i samo je bilo neodlučno kako postupati dalje, ali ni jedna država nije povukla svoje vojnike. Štoviše, kako su godine prolazile, bilo je sve više država zainteresiranih za sudjelovanje. Je li moguće da su sve te države bile zainteresirane za to da čuvaju primirje u Hrvatskoj ili dostave humanitarnu pomoć napaćenom stanovništvu Bosne i Hercegovine? Kako je onda moguće da su usprkos njihovoj nazočnosti počinjeni mnogi masovni zločini, a rat potrajao godinama? Autor se ove knjige pita: Ako Ujedinjeni narodi koriste vojnike svojih država članica za svoje mirovne misije kao političku aktivnost, što rade države članice? Koriste li možda one Ujedinjene narode i mirovne misije kao svoju političku aktivnost? Čuvena Clausewitzeva konstatacija kako je rat nastavak politike možda vrijedi i za mirovne misije! Jesu li one nastavak politike drugim sredstvima? Čije politike – Ujedinjenih naroda ili država članica? Tko su mirovne snage i čija je glava ispod plavog šljema? Što ta glava misli i tko joj naređuje? Misija UNPROFOR nije bila u svijetu ništa novo ni ranije neviđeno.
Gotovo svi bitni elementi misije bili su postavljeni prema već uhodanoj praksi tradicionalnog koncepta očuvanja mira. Ipak, UNPROFOR je imao jednu veliku i bitnu razliku naspram prijašnjih misija: u UNPROFOR-u su se među vojnicima s plavim šljemovima našli vojnici iz triju država koje su stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a – Francuske, Velike Britanije i Rusije. To mu je dalo jedan sasvim drugi sadržaj, određenu »političku težinu «. Misija UNPROFOR, pokazuje se u knjizi, postala je središnja os politike Francuske i Velike Britanije prema ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Tu politiku nastojala je pratiti i Rusija. Međutim u praksi je to zadavalo glavobolje birokraciji UN-a jer su vojnici tih država imali prije svega mandate svojih vlada, a manje svjetske organizacije.
Važno obilježje tradicionalnog koncepta očuvanja mira bila je stroga neutralnost u sukobu. To je u praksi značilo izjednačavanje »zaraćenih strana« u Hrvatskoj i BiH i njihovo jednako tretiranje. To je postalo prilično apsurdno posebno nakon stvaranja »sigurnih zona« u BiH. Naime kako su sve »sigurne zone« bile bošnjačke, a mogli su ih ugroziti jedino Srbi, stvarna zaštita tih područja značila bi svrstavanje uz jednu stranu, a to je bilo upravo ono što je misija UNPROFOR nastojala spriječiti. Naspram UNPROFOR-a stajale su snage okupljene oko Sjedinjenih Država i NATO-a, za koje su Srbi bili agresori protiv kojih treba djelovati. UNPROFOR je tako, prema autoru ove knjige, služio kao misija koja u interesu njezinih vodećih država sudionica sprečava učinkovitiju akciju protiv Srba, posebno u BiH.
U knjizi se autor na posebno zanimljiv način dotiče dviju najvećih kontroverzi u UNPROFOR-u koje su vezane uz pojedine nacionalne kontingente. Prva je »bitka« koju je, navodno, kanadska bojna UNPROFOR-a vodila protiv Hrvatske vojske u Medačkom džepu 1993. Autor prema kanadskim izvorima analizira kako je nastao mit o »bitci « i postavljajući ga u kontekst kanadske politike, pokazuje njegove prave uzroke. Druga je kontroverza uloga nizozemskog kontingenta u Srebrenici gdje se pored njih dogodio najstrašniji zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Iznova stavljajući događaje u kontekst, koji počinje još 1993. stvaranjem sigurne zone Srebrenica i nizozemskom željom za sudjelovanjem u UNPROFOR-u, autor iznosi prilično uznemirujuće zaključke o mirovnim misijama UN-a i međunarodnom političkom poretku.
Osim što se može puno saznati o djelovanju mirovnih snaga na području Hrvatske i BiH, u knjizi se nude i neki općeniti odgovori. Prije svega, odgovor na pitanje zašto bi neka država trebala sudjelovati u mirovnim misijama UN-a! Autor pokazuje na nizu primjera kako se to mnogim državama višestruko isplatilo pa bi iz toga možda i za današnju Hrvatsku bilo moguće izvući važne pouke. U knjizi se pokazuje kako nema dvojbe da sudjelovanje vojske u mirovnim misijama, pogotovo malih država, može izuzetno pozitivno djelovati na profesionalizaciju oružanih snaga i njihovu obuku, a uz to donosi financijske koristi i značajan politički kapital. U razdoblju o kojemu se u knjizi govori Hrvatska i BiH bile su, nažalost, tek »korisnici tih usluga«.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u prosincu 2015.
