U zoru 22. lipnja 1941. godine tri skupine vojski njemačkog Wehrmachta prešle su sovjetsku državnu granicu. Šokirani i u tom trenutku neorganizirani borci Crvene armije nezaustavljivo su uzmicali pred naočigled nepobjedivih Hitlerovih hordi gladnih uništenja svjetskog bastiona komunizma.
Britanski premijer Winston Churchill, gorljivi kritičar komunizma, istoga se dana povjerio svom tajniku sljedećim riječima: „Da je Hitler napao pakao u Donjem domu parlamenta bih o vragu govorio sve najbolje.“ U tom je trenutku većina britanskih političara shvaćala kako Ujedinjeno Kraljevstvo može preživjeti apokalipsu isključivo ako se Sovjetski Savez odupre izuzetno motiviranim borcima Trećega Reicha što je dulje moguće. Na drugom kraju Europe tisuće ljudi preplavilo je madridsku ulicu Calle de Alcala glasno odobravajući križarski rat protiv boljševizma. Pronacistički orijentiran član španjolske vlade Ramón Serrano Súñer strastveno je vikao: „Rusija je kriva!“, „kriva za naš građanski rat…“, „za ubojstvo naše braće…“, „uništenje komunizma nužan je uvjet za opstanak slobodne i civilizirane Europe…“
Uistinu, španjolska vlada kao jedina fašistička (Salazarov Portugal predstavlja predmet politoloških rasprava u kojoj mjeri i može li se svrstati pod fašistički epitet) među neutralnim državama gajila je velike simpatije prema silama Osovine nadajući se uspostavi novog europskog, a naposljetku i svjetskog poretka u kojoj će nacionalsocijalističke te fašističke ideje izgraditi temelje novog društva. Velikim dijelom vanjska i unutarnja politika prihvaćena od španjolske vlade tijekom razdoblja Drugoga svjetskog rata može se objasniti događanjima tijekom trogodišnjeg Španjolskog građanskog rata.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. studenoga 2021.
