Zabrinut zbog Washingtonove pobjede kod Trentona u New Jerseyju 26. prosinca 1776., zapovjednik britanskih snaga u Americi William Howe na to je područje poslao generala Charlesa Cornwallisa sa zadatkom stabiliziranja situacije. Ubrzo po dolasku Cornwallisu polazi za rukom skupiti raštrkane britanske snage i već 2. siječnja 1777. napada Washingtonovu vojsku koja uz velike napore uspijeva zadržati svoje položaje uzduž potoka Assunpink.
Svjestan da se njegovi umorni borci ne mogu nositi s bolje opremljenim i brojčano nadmoćnijim Britancima, Washington se odlučuje na pokret. Ostavivši nekolicinu svojih vojnika da održavaju vatru u američkom logoru kako bi zavarali Britance, Washington i većina njegovih snaga pod okriljem noći kreću prema obližnjem Princetonu.
Stanovnici grada, većinom simpatizeri ideje o američkoj neovisnosti, ranije su Kontinentalnoj vojsci proslijedili informacije da su Britanci uspostavili obranu na zapadnom, no ne i na istočnom dijelu grada. Marš Washingtonove vojske ipak je bio sporiji od očekivanoga: iako je plan bio doći do Princetona tijekom noći, već je svitalo kad su se Amerikanci našli nekoliko kilometara udaljeni od grada.
Stoga je Washington promijenio plan i poslao dio snaga zapadno sa zadatkom rušenja mosta za Trenton, pod zapovjedništvom brigadnog generala Hugha Mercera, dok će glavnina snaga nastaviti prema Princetonu. U gradu je bio stacioniran garnizon od 1200 britanskih vojnika pod zapovjedništvom potpukovnika Charlesa Mawhooda, kojemu je Cornwallis, nesvjestan varke koje su mu Amerikanci spremali, naredio da pošalje svoje snage kao pojačanje za nadolazeći napad kod potoka Assunpink. Mawhood i njegovi vojnici već su se kretali prema glavnini britanskih snaga kada je njihova odstupnica susrela Amerikance pod Mercerovim vodstvom. Ubrzo je došlo do žestokog okršaja tijekom kojeg su obje strane pokušale što brže doći do Princetona, a vrsno britansko pješaštvo uspjelo je razbiti američke redove i smrtno raniti Mercera.
Tek je dolazak Washingtona, koji je osobno usmjeravao vatru američkih mušketira izloživši se pritom velikoj opasnosti, promijenio situaciju u američku korist. U međuvremenu je drugi dio američkih snaga došao do Princetona, no njihov je zapovjednik oklijevao započeti napad, smatrajući da bi mu prebacivanje do slabije branjenoga istočnog dijela grada izložilo krilo. Naposljetku se većina britanskih branitelja povukla iz grada nakon vijesti da im je Washington potukao snage prema jugu, a oni koji su ostali ubrzo su pali u američko zarobljeništvo. Amerikanci su uzeli britanske zalihe, opremu i zarobljenike te odmah krenuli prema zapadu, napustivši grad prije nego što je stigla Cornwallisova vojska.
Američki gubici nisu bili visoki: 20-ak mrtvih i isto toliko ranjenih, dok je s britanske strane bilo 28 mrtvih, 58 ranjenih te oko 200 zarobljenih. Nakon niza poraza, američke pobjede kod Trentona i Princetona pomogle su podići američki moral, dati vjetar u leđa pokretu za neovisnost i vratiti vjeru u Washingtona kao vrhovnog zapovjednika američkih snaga.
