Augustova namjera je bila da njegova vladavina ostane zapamćena u povijesti kao pax Augusta. Oltar Augustovog mira (Ara Pacis Augustae), čiju je gradnju izglasao Senat 13. pr. Kr. prilikom Augustova povratka iz Španjolske i Galije, predstavlja javnu demonstraciju te njegove nakane. Ipak, koliko god je August inzistirao na miru u njegovoj 40-to godišnjoj vladavini, Rim je osvojio više teritorija nego ikada u svojoj povijesti. On je državi priključio sjevernu Španjolsku, alpske regije Reciju i Norik, Ilirik i cijelu regiju sjeverno od Aheje i Makedonije sve do Dunava. U Maloj Aziji dijelovi Ponta, Galacije i Cilicije postali su provincije, a Judeja je pridodana provinciji Sirije. Granice Afričke provincije proširene su na istok i jug. U gotovo svakoj regiji Mediteranskog bazena proširena je zona rimskog utjecaja što je opisano u 26 poglavlju Res Gestae (nadgrobni natpis koji slavi Augustov život). Nije sav teritorij proširen kao rezultat vojnih kampanja. Nakon smrti kralja Amintasa od Galacije regija je pretvorena u provinciju 25. pr. Kr. bez većih vojnih uplitanja. Kada je Arhelaj, nasljednik kralja Heroda bio upleten u opasne unutarnje sukobe u Judeji, August ga je svrgnuo, a Judeja je pripojena Siriji. Ipak u većini slučajeva, metode kojima je proširivano Carstvo nisu bile toliko miroljubive. Nakon „obnove“ Republike 27. pr. Kr. August je krenuo prema Španjolskoj.
Buntovni narodi Asturije i Kantabrije još uvijek nisu bili pod rimskim utjecaje te je August odlučio pripojiti ih postojećim rimskim provincijama u Španjolskoj. Nakon reorganizacije uprave okupljene su velike vojne trupe sastavljene od sedam legija. Iako je August ubrzo objavio da su narodi Kantabrije poraženi, borbe su se zapravo nastavile sve do 19. pr. Kr. Čini se da je pobjeda izvojevana tek kad je zapovjedništvo preuzeo Agripa. Taj prostor bio je od strateškog značaja zbog važnih mineralnih nanosa i rudnih ležišta. Čim je kampanja u Španjolskoj završila veći broj legija premješten je u Galiju. Agripi je bila potrebna velika radna snaga za gradnju cestovne mreže od Lugdunuma (Lyon) do Rajne i Engleskog Kanala (La Manche). Regije istočno od Rajne postale su zanimljive grupi zapovjednika bliskih Augustu. August i Agripa razvijali su ideju za osvajačku kampanju prema germanskim narodima istočno od Rajne. Kada su 16. pr. Kr. germanska plemena nanijela teške gubitke Augustovom legatu u Galiji, zarobivši bojne znakove jedne legije, August je postao još odlučniji prema ideji napada na Germaniju. Iste godine pripojio je Norik u istočnim Alpama Carstvu te je ta regija postala sastavni dio provincije Panonije. Godinu kasnije posinci Tiberije i Druz osvojili su dijelove zapadnih Alpa koji su postali provincija Recija. Godine 12. pr. Kr. Druz je poveo vojnu kampanju protiv germanskih naroda istočno od Rajne, a Tiberije protiv panonskih naroda u Iliriku. Tiberije je podčinio većinu ilirskih i panonskih naroda u četverogodišnjem ratu. Druz je također bio uspješan te je osvojio dio germanskog teritorija. Ipak, 9. pr. Kr. Druz je nakon bitke kod Elbe pao s konja i preminuo od zadobivenih ozljeda. Tiberije je pohitao prema Germaniji kako bi preuzeo zapovjedništvo nad legijama. Nakon Tiberijeve kampanje Germanija je morala plaćati danak te je praktički postala rimska provincija.
Tiberije se povukao iz politike 6. pr. Kr. Njegov povratak na Rajnu 5. god. imao je samo jedan cilj - poraziti kralja Marboda i Markomane koji su se povukli u Bohemiju gdje su uspostavili sustav savezništva s ostalim germanskim narodima. Rimljani su se pribojavali da bi Marbod mogao inicirati pobunu velikog razmjera te time ugroziti rimsku vlast na teritoriju Germanije. Vojna kampanja je pomno planirana. Dvanaest legija je već bilo u pokretu kada je Tiberije dobio vijest o ustanku u Panoniji. Preusmjerio je trupe i krenuo je prema Panoniji. U sukobu visokog intenziteta s udruženim ilirskim snagama obje strane pretrpjele su velike gubitke. Tiberije je uspio slomiti pobunu 9. god. za što je i nagrađen trijumfom. Zbog pobune financijske mogućnosti Carstva su drastično pale, a vojska je bila iscrpljena.
Samo nekoliko dana nakon Tiberijeva trijumfa ponovno dolaze vijesti o novoj katastrofi. Publije Kvintilije Var, prokonzul Germanije izvršio je samoubojstvo nakon bitaka u Teutoburškoj šumi, istočno od Rajne. Germanske snage predvođene Arminijem su u potpunosti porazile tri rimske legije i devet augzilijarnih trupa. Panika se proširila Rimom, međutim kralj Marbod je odbio sudjelovati u Arminejevom planu napada na Galiju. August je ubrzo nadomjestio uništene legije s novim trupama te je povećao broj stacioniranih vojnih snaga duž Rajnu. Kako bi se provele kaznene kampanje protiv nelojalnih naroda u Germaniju je ponovno poslan Tiberije. Osim njega zapovjedništvo nad trupama rajnskog fronta 13 god. preuzeo je Druzov sin Germanik koji je pobijedio germanske narode iste godine. August je gotovo preopteretio vojne mogućnosti Carstva s nabrojanim vojnim kampanjama, međutim nije uspio svuda postići zacrtane ciljeve. Nakon uspostave Egipatske provincije, naredio je prefektima Egipta da poduzmu vojne kampanje protiv Etiopskog kraljevstva u južnom Egiptu i kraljevstva Sabejaca na jugoistoku Arapskog poluotoka. Na tim prostorima trajni uspjeh nije postignut. Također granice s Partima nikada nisu bile riješene. Nakon nepoštivanja sklopljenog pakta iz 20. pr. Kr., na istočne granice Carstva poslan je Gaj Cezar, Augustov posvojeni sin i prestolonasljednik. On nije pacificirao Parte, štoviše ranjen je u opsadi te se od ozljeda nije oporavio. Njegova smrt bila je osobna i privatna katastrofa za Augusta. U vrijeme smrti princepsa, trajno rješenje na istočnim granicama nije bilo postignuto. Usprkos ponekom neuspjehu i određenim gubitcima, ponajviše na područjima oko Dunava i istočno od Rajne, August je u očima Rimljana bio veliki osvajač koji je proširio granice Carstva. Teritorij koji je uspješno osvojen ostao je dijelom Carstva kroz dugi vremenski period.
Nasljeđe
August potječe iz stare, ali i prilično skromne obitelji. Nakon što ga je posvojio Julije Cezar priključio se obitelji Juli. Ženidbom za Liviju ulazi u obitelj Claudi čime se osniva Julijevsko-klaudijevska dinastija iz koje će proizaći sljedećih četiri nasljednika. August je teško pronalazio moguće nasljednike. Iz svoja prijašnja dva braka imao je samo jedno dije te, kćer Juliju. Brak s Livijom mu također nije donio nasljednika. Kroz cijelu karijeru desna ruka mu je bio Marko Agripa, međutim njegovo podrijetlo nije bilo dovoljno visoko za novog princepsa. Također aristokratski dio populacije ga nikada nebi prihvatio kao novoga cara. Prve naznake za budućeg vođu proizašle su iz braka Augustove kćeri Julije i Marka Klaudija Marcela. Ipak, Marcel nije dugo poživio te je sklopljen brak između Julije i Agripe. Budući da Agripa nije pretendirao za mjesto princepsa, August je polagao nada u njihove potomke. Zbog toga je i posvojio njihova dva sina, Gaja i Lucija Cezara. Godine 12. pr. Kr. umire Agripa, a Julija stupa u novu zajednicu, ovoga puta s Augustovim posinkom Tiberijem. Livija, majka Tiberija i žena od Augusta, osjetila je da se njezinom sinu ponudila prilika u frakcijskim i dinastičkim borbama za princepsa.
Tiberije je uspješno odigrao svoju ulogu brižnog supruga i zaštitnika obitelji te ga je August 6. pr. Kr. povezao s institucijom tribunicia potestas. Ipak, August je to napravio samo kako bi pokrenuo Gaja i Lucija za koje je smatrao da se neodgovorno ponašaju. Tiberije je ušao u sukob s Augustom i povukao se na Rodos. Julijine ljubavne aktivnosti također su stvarale probleme Augustu. Tiberije je štitio njezino „divlje“ ponašanje te se tako još više udaljavao od Augustove obitelji. Gaj i Lucije su polako unapređivani, a Tiberijev je položaj postao sve neizvjesniji. Novi zaplet dogodio se između 2. i 4. god. kada se „okrutna sudbina“ još jednom poigrala s Augustom. I Gaj i Lucije preminuli su prije njega. Tiberije je dobio dopuštenje za povratak u 2. god. te je dvije godine poslije zajedno s Agripom Postumusom (sin Agripa i Julije) posvojen od strane Augusta. Čini se da je posvajanje Tiberija bila posljednja Augustova mogućnost za nasljednika, a taj čin istodobno je za sobom povlačio Tiberijevo posvajanje Germanika. Germanik se oženio za Agripinu, unuku cara Augusta. Tiberiju je odobren tribunicia potestas i imperium proconsulare čime je izdvojen za budućeg vođu Cezarove (Julijevske) „stranke“. Zadnjih deset godina August je imao problema s zdravljem, a Tiberije je polako preuzimao glavnu ulogu u Carstvu.
Godine 14. August je umro, a Tiberije nije bio siguran kako bi trebao postupiti u novonastaloj situaciji. Moći koje je držao omogućavale su mu daljnju vladavinu, međutim njegova želja je bila da Senat i rimski narod prepoznaju njegovu ulogu vođe te da ga potvrde za novog princepsa. Senat je potvrdio kontinuitet vlasti i Respublica je postala nasljedna monarhija.
Augustova ostavština
Zasigurno najvažnije Augustovo postignuće bilo je postizanje stabilnosti u rimskom svijetu koje je trajalo više od četiri stoljeća. Osim toga August je započeo dinastijsku liniju koja je dala četiri buduća cara. Njegovi uspjesi vezani su uz razbijanje veza između vojske i njihovih zapovjednika što je postignuo pomoću autoriteta (auctoritas) koji je prerastao u utjelovljenje cijele Respublice. Oktavijan je pokazao visoku razinu besprijekorne sposobnosti u manipulacijama javnog mnijenja i izigravanju suparnika te je ostao hladnokrvan u većini bezizlaznih situacija. Od najranijeg doba dokazivao se kao izvrstan demagog pri čemu je smišljeno upravljao širokim slojevima društva. Iako Augustov Principat nije riješio mnoge probleme državne zajednice, njegovo ime ostalo je simbol za uspjeh. Većina kasnijih careva je tvrdila kroz svoje propagande da su politički nasljednici Augusta te su njegovali imidž „novog Augusta“.
Najvažniji izvori kojima se ponajviše služi moderna povijesna znanost, a koji među ostalim opisuju vrijeme Augusta i Principata su: Tacit i njegova djela Povijest i Anali, Res gestae divi Augusti – tekst napisan u bronci koji se nalazio izvan Augustova mauzoleja u kojem se opisuju njegova postignuća, Svetonije i njegovo djelo Životi careva, Dion Kasije i njegova Rimska povijest. Osim toga postoji obilje materijalnih izvora koji nam pružaju informacije o Augustovom Principatu.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2014.
