Povijesni Drakula je daleko različitiji – i slojevitiji – lik od fikcionalnog Bram Stokerova uljudnog aristokrata i vampira. Poznatiji kao Vlad Nabijač, nadimak kojeg je zadobio zahvaljujući svojoj omiljenoj metodi egzekucije: probijanju kolcem kroz unutrašnji dio žrtvina tijela, i čije je tijelo potom stajalo uspravno nabijeno dok su unutrašnji vitalni organi trpjeli od toga sve do trenutka bolne i okrutne smrti.
U svijetu kojim su vladali sitni tirani i gdje je neprestano tinjao ratni sukob, mladi Drakula zatekao se kao taoc Osmanlija dok je njegov otac bio ubijen, a brat mu živ zakopan. Kad je napokon pušten na slobodu, Drakula je proveo tešku čistku, okruživši svoju palaču u kojoj su se nalazili plemići koje je dao nabiti na kolac. Potom je svoju pažnju usmjerio na poduzimanje vojnih pohoda protiv Osmanlija i Bugara, a sve cilju konsolidacije svoje moći i položaja.
Za Rumunje i papu on je predstavljao simbol heroja i osloboditelja, koji se borio kako bi zaštitio svoje kraljevstvo i zemljane od invazije u kompleksnim i prevratničkim vremenima. Usto, kao jedan inicijat Reda Zmaja, Drakula je, također, imao važnu ulogu (iako ne baš sasvim plemenitu) u vojnim pohodima protiv osmanlijske ratničke mašinerije. Pa ipak, Vlad Drakula bio je, po mnogočemu, hodajuća sjena i slabi igrač koji nije sasvim sigurno hodao povijesnom pozornicom ispunjenom karakterima koji su ga često znali zasjeniti. Među njegove suvremenike spadaju osobnosti nalik Mehmedu II., Ivanu Hunjadiju i Juraju Kastriotu, poznatijem kao Skenderbegu. Pa zašto je onda potrebno promotriti njegov život i njegova djela?
Odgovor leži u samoj prirodi Drakulina karaktera. U njegovom je liku sažeta osobnost omanjih tiranina koji su mu prethodili, bili mu rivali za života i koji su ga naslijedili, a svi oni provodili su zahtjevnu, nezavidnu i složenu politiku na srednjovjekovnom Balkanu. Jednako tomu, Drakulin neizvjestan vazalni status prema ovom ili onom gospodaru nije ni manje ni više kompleksniji od većine omanjih balkanskih pričeva iz istog povijesnog razdoblja koji su također bili u vazalnom statusu, i može poslužiti kao dobar izvor studija posvećenih istraživanju načina na koji je jugoistočna Europa reagirala prema brzim prodorima i iznenađujućim pobjedama Osmanlija u tom periodu. Njegove taktike, pristup vojevanju i vojskama koje je dao izgraditi pomalo su nalik minijaturnoj verziji vojnih promjena što su se zbivale diljem Europe u 15. stoljeću.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. veljače 2020.
