U vrijeme neposredno prije izbijanja oružanih sukoba na području Republike Hrvatske početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, snage Ministarstva unutarnjih poslova RH počele su sustavno naoružavanje. Prednjačilo je opremanje specijalnih policijskih postrojbi, koje su u to vrijeme naoružane novouvezenim singapurskim puškama SAR 80 i lakim puškomitraljezom Ultimax 100.
Istim oružjem dijelom je kasnije naoružana i 1. brigada ZNGa Tigrovi, dok se Ultimax viđao i u drugim postrojbama, što je više bio rezultat premještaja pojedinaca doli sustavnog naoružavanja. To, za naše područje netipično oružje zapadnjačkog dizajna, stila i kalibra, ubrzo je privuklo pozornost kako struke, tako i šire javnosti. Čak je i srpski tisak taj čin objektivno popratio, donoseći za ono vrijeme vrlo realne izvještaje, što baš i nije bilo tipično za njihovo izvještavanje o događajima u Republici Hrvatskoj.
Prve oružane razmirice s direktnim razmjenama vatre iznijele su na svjetlo dana i prva, stvarna iskustva s novim oružjem. Dok su ona s puškom SAR 80 bila dvojaka, gotovo kao po nekom nepisanom pravilu svi borci koji su imali prilike rabiti puškomitraljez Ultimax o njemu su govorili samo pozitivnim riječima. Superlativi kojima su hrvatski bojovnici opisivali to uistinu moćno oružje doveli su do toga da se od Ultimaxa vrlo brzo stvorila svojevrsna urbana legenda. U prvom redu veličali su se lakoća rukovanja, pouzdanost, stabilnost i velika brzina pucanja. Impresioniranost Ultimaxom bila je toliko velika da su mu se čak počele pridavati i odlike koje ne samo da nisu istinite, već jednostavno niti mehanički nisu moguće, a ponajviše se to odnosilo na njegovu navodnu “ekstremnu” brzinu pucanja, iako Ultimax načelno nema veliku brzinu paljbe.
Naime, među ljudstvom se vrlo brzo proširio glas da se brzina paljbe na Ultimaxu može podesiti tako da se istodobno po čak tri zrna ispaljenih metaka u nalaze u cijevi!!! Takve tvrdnje, iako preuveličavane, samo su pridonijele još jačem stvaranja kulta koji dandanas Ultimax uživa među hrvatskim ratnicima. Uz sve hvalospjeve, iskusniji su bojovnici Ultimaxu pronašli i pokoju sitniju manu, posebice problemu s dobošem, kojim se Ultimax tada uobičajeno punio. Budući da Ultimax puca iz otvorenog zatvarača, što znači da je dovod metaka iz doboša uvijek također otvoren, u nekim se slučajevima nije pokazao kao dobro rješenje. Mnogi su se žalili da prilikom pretrčavanja prostora dok je oružje spremno za paljbu dolazi do ispadanja metaka iz doboša oružja, pa osim što se nepotrebno prazni okvir, i bukom koju ispadanje metaka proizvodi dodatno otkriva položaj. Ukoliko se bojne radnje poduzimaju u tišini i dubini neprijateljskog teritorija, taj je detalj mogao značiti razliku između života i smrti. Da bi se izbjeglo ispadanje streljiva, Ultimax je često nošen sa zatvaračem u prednjem položaju te je tek neposredno pred pucanje napinjan. No, ta sitna mana nikako nije mogla narušiti golemi ugled koji je Ultimax svojim komparativnim prednostima sasvim opravdano priskrbio!
Ono što Ultimax 100 čini toliko posebnim i različitim od drugih primjeraka oružja iste kategorije jest patentirano rješenje konstantnog trzanja tzv. Constant-Recoil, koji je njegov konstruktor Leroy James Sullivan osmislio posebno za Ultimax i za njega dobio patent, te koji oružju omogućava veliku preciznost i iznimno efi kasnu kontrolu pri brzometnoj paljbi. To je postignuto vrlo dugačkim kućištem oružja i pažljivo proračunatom snagom povratne opruge, što omogućava nosaču zatvarača dugi hod unazad, pri čemu on svo vrijeme sabija povratnu oprugu do točno određenog trenutka, kada ona počinje zatvarač vraćati prema naprijed sprječavajući iznenadni i jaki udar u zadnji kraj kućišta oružja (karakteristično za većinu drugih puškomitraljeza). Time je prijenos kinetičke energije i impuls trzaja (skok oružja) na strijelčevo rame dramatično smanjen. Zbog tog rješenja Ultimax 100 je iznimno stabilan i miran čak i pri neprekidnom ispaljivanju cijelog punjenja bubnja od 100 metaka.
Praktične prednosti tog rješenja su velike te tako Ultimax 100 u usporedbi s jurišnom puškom M16 ima omjer točnih pogodaka 8:1 u svoju korist, što znači da je osam puta efi kasniji u borbi! Ergonomska rješenja prednjeg i stražnjeg rukohvata nemalo podsjećaju na stari američki automat Thompson. Taj dojam dodatno potkrepljuje i izgled prednjeg rukohvata, koji je na Ultimaxu prisutan od samog početaka, kada takva rješenja još nisu bila uobičajena na suvremenom pješačkom oružju, a danas se gotovo mogu smatrati i standardom, posebice među oružjem pripadnika specijalnih vojno-policijskih postrojbi. Iako se među hrvatskom vojskom i policijom pronio glas o Ultimaxu kao iznimno brzom oružju, on sa svojih 400-600 metaka u minuti načelno to nije, posebice usporedimo li ga s izravnim konkurentom, belgijskim Minimijem (američka oznaka M249) istog kalibra i njegovih 700-1150. Tom dojmu velike brzine paljbe najvjerojatnije je pridonio baš upravo subjektivni osjećaj malog trzaja koji su bojovnici impresionirani Ultimaxom preuveličavali. Dalo se uočiti da su mnogi pogrešno tumačili plinski regulator oružja i njegove tri pozicije koji su jednostavno objašnjavali kao nešto čime se regulira brzina pucanja, a ne povećanje pouzdanosti oružja u slučaju veće zaprljanosti, što je, uostalom, i namjena toga regulatora. Hrvatski policajci i vojnici bili su opremani Ultimaxom 100 Mark 3 modelom ili, jednostavnije rečeno, trećom razvojnom inačicom.
Za razliku od Mark 1 inačice, koja se može smatrati predinačicom (prototipom), model Mark 2 različit je od Mark 3 po tome što je imao fi ksnu cijev. Za razliku od Mark 2, hrvatski Ultimax 100 Mark 3 imao je izmjenjivu cijev, odvojivi kundak, plinski regulator s tri pozicije, dok su stariji modeli imali čak pet pozicija i mogućnost samo rafalne paljbe, te se može smatrati prvim pravim izvoznim i uspjelim modelom Ultimaxa. Danas tvrtka ST Kinetics tržištu nudi modele Mark 4 za potrebe američkog Mornaričkog korpusa (nije izabran za službenu uporabu, iako se viđa u rukama američkih vojnika), Picatinny šinama i novim izbornikom paljbe, i Mark 5, posebno nadograđenu inačicu Mark 4 modela sa sklopivim kundakom. Namjera singapurske industrije naoružanja da zagospodari azijskim tržištem vatrenog oružja jasno je vidljiva i na primjeru ovog vrhunskog lakog puškomitreljeza. Imajući na umu relativno male fizičke predispozicije azijskih vojnika stvoren je vrlo lagan i praktičan puškomitraljez koji se vrlo brzo od svoga pojavljivanja na tržištu nametnuo kao jedno od najboljih oružja u klasi. Prijenosan, lako upravljiv, s mogućnošću kontroliranog pucanja iz ramena i u hodu Ultimax 100 ne samo da je stekao kultni status u RH kao vrhunsko i pouzdano oružje, već i na drugim ratištima i konfl iktima u kojima je sudjelovao. Zbog tek neznatno uvezene količine najveći problem vezan za Ultimaxom s kojim se ikada suočio hrvatski vojnik i policajac početkom Domovinskog rata bio je taj što ih jednostavno nikada nije bilo dovoljno!
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u lipnju 2011.
Odradio je posao na koranskom mostu. 13 mrtvih i 4 ranjena...