VIJETNAMSKI RAT

Uključivanje SAD-a u Vijetnamski rat

Vojna povijest
02.01.2019.
u 10:26

Prve postrojbe američkih snaga iskrcavaju se u Južni Vijetnam početkom veljače 1965. godine. Dolazak novih postrojbi stalno je povećavan pa se krajem godine u Južnom Vijetnamu nalazi već više od 185.000 američkih vojnika i časnika (taj je broj u 1966. godini povećan za još 205.000 ljudi).

Angažiranjem američkih oružanih snaga u Vijetnamu, rat prerasta u drugu etapu, pri čemu se američko vojnopolitičko čelništvo odlučuje na uporabu svih grana i rodova oružanih snaga u Južnom Vijetnamu, dok bi Sjeverni Vijetnam bio samo intenzivno bombardiran iz zraka i s mora (Amerikanci su smatrali kako će snažnim zračnim napadima na važne baze, komunikacije, izvore opskrbljivanja i veće gradove u Sjevernom Vijetnamu prisiliti tu zemlju na prestanak pružanja pomoći FNO-u).

Kao izgovor za proširenje vojnih operacija protiv teritorija Sjevernog Vijetnama, iskorišten je noćni napad neidentificiranih torpednih čamaca na razarač „Maddox“ iz sastava 7. flote u Thonkinškom zaljevu 1./2. 8. 1964. pa već 4. kolovoza zrakoplovi s nosača „Ticonderoga“ i „Constellation“ bombardiraju nekoliko baza i skladišta u Sjevernom Vijetnamu. Prve postrojbe američkih snaga iskrcavaju se u Južni Vijetnam početkom veljače 1965. godine. Dolazak novih postrojbi stalno je povećavan pa se krajem godine u Južnom Vijetnamu nalazi već više od 185.000 američkih vojnika i časnika (taj je broj u 1966. godini povećan za još 205.000 ljudi). Zračni napadi na Sjeverni Vijetnam postali su gotovo svakodnevni, a taktika totalnog razaranja primjenjivana je u još većem opsegu prema područjima koje je kontrolirao FNO. Napadi zrakoplovstva bili su koncentrirani naročito na komunikacije, mostove, skladišta goriva, riječni transport, vojne konvoje i logore, a posebno na tzv. „Ho Chi Minhov put“ kojim je gotovo bez prekida cirkulirao promet iz Sjevernoga u Južni Vijetnam.

Krajem listopada 1964. postrojbe Oslobodilačke vojske Južnog Vijetnama (Viet Cong) nanijele su težak poraz američkim snagama prilikom napada na zrakoplovnu bazu Bien Hoa, uništivši im 27 borbenih zrakoplova, a nakon toga započeli su slične napade na američke baze An Tân, Plei Ku, Da Năng i Van Tuong. Narednih mjeseci američke postrojbe započele su ofenzivu strateškog značaja sjeverno od Saigona prema Visoravni, angažirajući u njoj tri najelitnije divizije podržane jakim zračnim snagama. Krajnji ishod operacije bio je poražavajući za Amerikance - razbijeno je 14 bojni i potpuno uništeno nekoliko pukovnija sajgonskih snaga. Strateška inicijativa i dalje je ostala u rukama FNO-a, ali s obzirom na izmijenjeni odnos snaga težište više nije bilo na koncentraciji regularnih postrojbi, već na masovnim akcijama gerilskih snaga, a u borbu su bile uključene i neke postrojbe sjevernovijetnamske vojske u delti rijeke Mekong. Aktivnost američkih kopnenih, pomorskih i zračnih snaga nastavljena je gotovo bez predaha, a bombardiranja Sjevernog Vijetnama dostizala su razaranja totalnih razmjera.

Udari i protuudari smjenjivali su se gotovo bez prekida, a težište operacija pomicano je s jednog kraja Južnog Vijetnama na drugi. Da bi se u tome uspjelo, američko zapovjedništvo u Saigonu zahtijevalo je nove kontingente ljudstva iz SAD-a, još intenzivnija bombardiranja Sjevernog Vijetnama, te proširenje operacija na Laos i Kambodžu. Nezadovoljstvo američkog javnog mnijenja angažiranjem njihovih oružanih snaga u Vijetnamskom ratu polako, ali neprekidno je jačalo (posebno kada su se prvi mrtvački sanduci i invalidi počeli vraćati u SAD), pretvarajući se u snažan antiratni pokret, osobito kod mladih naraštaja, iz čega se kao najekstremnija forma izdvojio tzv. „hippi“ pokret. Već početkom 1967. ratište u Vijetnamu postaje glavno područje koncentracije američkih vojnika (u travnju 1967. bilo ih je 448.000, a do kraja 1968. taj je broj povećan za još 100.000). Udarnu moć kopnenih snaga činilo je šest pješačkih divizija, jedna zračno-desantna, jedna zračno-pokretna i dvije divizije marinaca te još četiri pješačke i dvije oklopno-izviđačke brigade Podršku im je davalo oko 3.000 borbenih zrakoplova i 200 brodova 7. flote.

Usporedo je povećavan intenzitet bombardiranja Sjevernog Vijetnama za oko 20 puta (samo do srpnja 1968. na Sjeverni Vijetnam bačeno je oko dva i pol milijuna tona bombi, a od travnja do rujna 1968. bacano je više od 2.000 tona eksploziva dnevno). Naročito žestoko bombardirani su Hanoi, Haiphong i luke u delti Crvene rijeke, a nakon izgradnje tzv. Maknamarine utvrđene linije (koja se protezala duž demarkacijske crte), bombardiranja se proširuju i na teritoriju Laosa, kako bi se spriječio promet između Sjevernog i Južnog Vijetnama. Uključivanjem Sjevernog Vijetnama u sukob počinje angažiranje njihovih postrojbi na prostoru Južnog Vijetnama u većem opsegu, tako da u nekoliko navrata izvode i operacije strateškog značaja, uz uporabu teške ratne tehnike. Razdoblje od 1968. godine nadalje karakteriziralo je naizmjenično smanjivanje i povećanje intenziteta oružane borbe, usporedo s postizanjem većih ili manjih uspjeha u diplomatskim pregovorima, da bi krajem ožujka 1968. vlada SAD-a zapovjedila djelomično obustavljanje bombardiranja Sjevernog Vijetnama. Međutim, već u travnju američke postrojbe izvele su veliku ofenzivnu operaciju na širem području Saigona, angažiravši u njoj pet divizija uz podršku oko 400 zrakoplova i 800 helikoptera. Kao i mnogo puta ranije, i ova ofenziva udarila je u prazno, jer su se postrojbe FNO-a neposredno prije njezina početka povukle na sjever i u zapadna područja. g) Ofenziva „Tet“ Neprekidnim ofenzivnim akcijama oslobodilačke snage prisilile su američko-sajgonsko zapovjedništvo na formiranje mnogobrojnih baza, uporišta, garnizona i sl., koje su trebali osiguravati jakim snagama, zbog čega je samo 1/8 kopnenih snaga mogla biti angažirana u ofenzivnim operacijama (istodobno, američka koncepcija ofenzivnih aktivnosti, izvođena po principu „pretraži i uništi“, pretrpjela je potpuni neuspjeh). U takvim okolnostima vojno i političko vodstvo FNO-a zaključilo je kako treba poduzeti ofenzivu koja bi istodobno zahvatila cijeli teritorij Južnog Vijetnama.

U skladu s time Vojni komitet pri CK FNO (od 1969. godine Ministarstvo narodne obrane) razradio je detaljne planove za ofenzivu širokih razmjera, tzv. ofenzivu „Tet“, tako nazvanu prema danu započinjanja borbenih aktivnosti, koji se podudarao s vijetnamskom Novom godinom. To je inače tradicionalni nacionalni blagdan koji traje više dana u znaku općeg pučkog veselja. U to vrijeme očekivale su se i slabije mjere opreza i sigurnosti na vojnim instalacijama koje su držali sajgonski vojnici. Planom ofenzive bilo je predviđeno da se prije njezina početka demonstrativnim akcijama u području 17. paralele (granice Sjevernog i Južnog Vijetnama) vežu što jače američko-sajgonske snage. Nakon toga 31. 1. 1968. u 3 sata, započela bi istodobna ofenziva na cijelom prostoru Južnog Vijetnama s ciljem nanošenja što većih gubitaka protivniku, razvoja i jačanja oslobodilačkih pokreta na područjima pod kontrolom američko-sajgonskih snaga i oslobađanja novog teritorija. Predviđeno je da se početkom ofenzive izvedu najsnažniji udari po gradovima i vitalnim objektima izvan njih, kako bi se dezorijentirao američko-sajgonski sustav zapovijedanja, paralizirale komunikacije za opskrbljivanje i protivnik prisilio na defenzivu. Težišni objekti napada bili su zrakoplovne baze, zapovjedna mjesta i stožeri, administrativna središta, logističke baze, pomorske luke i slično. Objekti napada bili su razvučeni po cijelom teritoriju, na međusobnoj udaljenosti prosječno deset do 15 kilometara. Od ukupnih snaga FNO-a predviđeno je angažiranje oko 150.000 boraca u ofenzivi „Tet“, dok su ostale snage dobile zadatak vezanja i razvlačenja protivnika na cijelom prostoru Južnog Vijetnama. S druge strane, u trenutku započinjanja ofenzive „Tet“ Amerikanci su u Južnom Vijetnamu imali oko 500.000 vojnika, podržanih s oko 200 brodova sedme flote, te više od 4.500 zrakoplova i helikoptera. Sajgonski režim raspolagao je s više od 750.000 vojnika, a osim toga, u Vijetnamu se nalazilo oko 54.000 vojnika iz zemalja SEATOpakta.

Demonstrativne akcije FNO-a u području 17. paralele postigle su potpuni uspjeh. Kako bi deblokirali baze na tom području, Amerikanci su intervenirali glavninom pokretnih pričuva, zaključivši kako može uslijediti napad sjeverno-vijetnamskih snaga preko 17. paralele, zbog čega je oslabljena kontrola u drugim oblastima Južnog Vijetnama. Na taj način stvoreni su povoljni uvjeti snagama FNO-a za opću ofenzivu. Prije početka ofenzive, gotovo sve postrojbe oslobodilačke vojske ubacile su dio snaga u gradove, što je ostvarivano na različite načine, ali gotovo nijedan od njih nije bio otkriven iako je protivnik raspolagao najsuvremenijim sredstvima za promatranje i kontrolu prostora. U neke gradove (npr. Saigon) dio snaga ubačen je podzemnim tunelima, dio boraca bio je preobučen u sajgonske odore, neke grupe ubačene su koristeći se blagdanskim povorkama, pojedinci su ušli preobučeni u seljake koji nose robu na tržnicu i slično. Ubačene postrojbe povezale su se s vojnim komitetima u naseljima, koji su radili u ilegali. Ofenziva je započela po planu, istodobnim napadom na 50 većih gradova i garnizona, stotine posada i desetine zrakoplovnih i pomorskih baza. Postrojbe FNO-a jurišima i bliskom borbom savladavali su iznenađene protivničke posade, a u momentu napada ubačene snage zauzimale su ključne objekte u naseljima. Na taj način zaplijenjena su ili uništena mnoga skladišta streljiva, naoružanja i druge opreme, a mnogi centri veze i zapovjedna mjesta razbijena su i uništena.

Zauzeta su i cijela naselja, od kojih je najveće grad Hue, stara vijetnamska prijestolnica. Američko-sajgonsko glavno zapovjedništvo bilo je zbunjeno i dezorijentirano, a niža zapovjedništva gotovo paralizirana, jer su istodobno napadnuta gotovo sva njihova uporišta od Hue do Da Nanga, na udaljenosti većoj od 100 km, ali nakon početnog iznenađenja, poduzimaju mjere za povratak izgubljenih područja, u prvom redu grada Hue. Ulične borbe u gradu bile su izuzetno žestoke, jer su postrojbe FNO-a vrlo žilavo branile svaku kuću i ulicu. Najsnažniji udar snage FNO-a izvršile su na Saigon, zatim na baze oko grada i uporišta u blizini Kambodže, a u delti rijeke Mekong zauzeto je više gradova, razbijena su tri divizijska zapovjedna mjesta i jedno korpusno. Početkom ožujka ofenziva „Tet“ počela je slabiti na intenzitetu, međutim njezini ciljevi u velikoj su mjeri bili ostvareni. FNO je politički ojačao na unutrašnjem i međunarodnom planu, a u mnogim oblastima likvidirana su tijela lokalne uprave te formirane nove organizacije FNO-a. Oslobodilačka vojska prisilila je američko-sajgonske snage na obranu velikog prostora razvučenim i usitnjenim snagama te ih prisilila na povlačenje u veće baze i gradove.

Upravo zbog velikoga međunarodnog odjeka ofenzive „Tet“, čelništvo SAD-a u diplomatske je pregovore uključilo i predstavnike FNO-a kao ravnopravnog partnera. Došlo je i do promjene američke vojne strategije (iz ofenzivne na principu „pretraži i uništi“ na obrambenu po načelu „raščisti i osiguraj“, tj. povlačenje u dobro utvrđene i branjene baze) nakon čega je uslijedila i tzv. „vijetnamizacija“ sukoba (drugim riječima, prepuštanje režimu u Saigonu glavnu ulogu u sukobu, dok bi se Amerikanci ograničili na razne oblike potpore). Oslobodilačka vojska, isto tako, stekla je odgovarajuća iskustva tijekom ofenzive „Tet“, zaključivši kako se dobro utvrđene baze i uporišta ne mogu lako i bez velikih žrtava osvojiti, a neki gradovi i kada su bili osvojeni, nisu se mogli održati zbog velike nadmoći protivničkih snaga. Tijekom ofenzive iz stroja je bilo izbačeno oko 80.000 američkih i sajgonskih vojnika, a gubici oslobodilačke vojske procjenjuju se na oko 40.000 ljudi. Sredinom svibnja 1968. u Parizu su započeli prvi pregovori predstavnika SAD-a i Sjevernog Vijetnama (čemu je u velikoj mjeri pridonijela uspješno izvedena najkrupnija strateška operacija snaga FNOa do tada - ofenziva „Tet“), a već 31. 10. 1968. predsjednik SAD-a Lyndon Johnson zapovjedio je potpuni prekid bombardiranja Sjevernog Vijetnama (opseg i žestina vojnih operacija u Južnom Vijetnamu nisu bitnije smanjeni). Krajem siječnja 1969. u Parizu počinje prva plenarna sjednica mirovnih pregovora o Vijetnamu, uz sudjelovanje predstavnika Sjevernog Vijetnama, FNO-a, SAD- a i sajgonske vlade. S druge strane, na prostoru pod nadzorom FNOa formirana je 10. 7. 1969. Privremena revolucionarna vlada, što je bilo od izuzetnog značaja za političku, diplomatsku i vojnu afirmaciju FNO-a na međunarodnom planu. Krajem travnja 1970. sajgonskoameričke postrojbe, podržane zrakoplovstvom, topništvom i raketnim snagama, prodiru na teritorij Kambodže, a ožujka 1971. postrojbe Saigonskog ekspedicijskog korpusa uz snažnu američku podršku prodiru u južni Laos radi presijecanja Ho Chi Minhovog puta, koji je zbog stalnih američkih operacija pomaknut na teritorij tih država.

Na taj način, vijetnamsko ratište proširilo se na cijelu Indokinu, po principu spojenih posuda, međutim pohod na Laos doživio je potpuni neuspjeh. U 1972. godini započela su ponovno žestoka bombardiranja Sjevernog Vijetnama, ali su njihovi rezultati sada bili znatno slabiji zbog pojačanog djelovanja protuzračne obrane branitelja, koje je dobilo suvremene raketne sustave zemlja-zrak, uglavnom od SSSR-a i NR Kine. Raketna protuzračna obrana u velikoj je mjeri pojačala gubitke američkoga ratnog zrakoplovstva, što je izazvalo dodatni val protesta u američkom javnom mnijenju.

Ho Chi Minh (1890. – 1969.) Osnivač Lige za nezavisnost

Pravim imenom Nguen Sing Kung, jedna je od najznačajnijih ličnosti antikolonijalnog pokreta u Indokini i dugogodišnji vijetnamski državnik. Već od rane mladosti zanosio se idejom suverenog i samostalnog Vijetnama, oslobođenog kolonijalnih gospodara, a tijekom boravka u tadašnjoj kolonijalnoj metropoli Francuskoj, povezao se s revolucionarnim pokretima i 1920. postao član francuske Komunističke partije. Od tada počinje i njegov revolucionarni politički angažman. Osnivač je Lige za nezavisnost Vijetnama (Viet-Nam Dôk Lâp Dong Minh Hoi, skraćeno Viet Minh) početkom Drugog svjetskog rata, međutim gerilske aktivnosti tog pokreta počinju tek 1944. godine. U kolovozu 1945. Ho Chi Minh vodi ustanak koji rezultira stvaranjem Demokratske Republike Vijetnam, a nakon toga postaje organizator i politički vođa antikolonijalnog rata protiv francuskih snaga 1945. - 1954. godine. Isto tako, jedan je od glavnih pokretača i organizatora otpora u Južnom Vijetnamu, kao i susjednim zemljama, zbog čega se i može reći da je ključna politička ličnost antikolonijalnih ratova u Indokini.

Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u studenom 2012. 


 

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije