Sine i brate, tvoje kose se zlate u našim poljima, Tvoje se oči plave u svim vodama, Tvoje ruke mašu na svim vrhuncima, Tvoja duša hrvatska svijetli među vječnima (stihovi su koje su 1992. godine sinu i bratu Tomislavu Pišteleku posvetile njegova majka Štefanija i dvije godine starija sestra Snježana) Tomislav Pištelek, mlađe dijete Štefanije rođ. Dolišni i Ivana Pišteleka, rođen je 19. siječnja 1968. u Vukovaru.
Osnovnu školu pohađao je u OŠ Drugi kongres KPJ u Vukovaru, a srednju, obućarski smjer, u COUO „Edvard Kardelj“ u Borovu naselju, danas Tehnička škola Nikole Tesle. Tomislav, ili Pišta kako su ga zvali prijatelji i znanci, bio je miran i nenametljiv mladić koji je volio slušati glazbu, izlaske i djevojke, a po dugoj plavoj kosi, po kojoj ga se i danas mnogi sjećaju, bio je prepoznatljiv u društvu. Od ranoga djetinjstva veliku ljubav i brigu pokazivao je prema životinjama, posebno napuštenima, koje je često donosio kući kako bi ih nahranio. Kao strastveni filmofil po nekoliko bi puta u kinu pogledao isti film te je satima znao, nakon izlaska s projekcije, s prijateljima raspravljati o onome što ga se dojmilo. Posebno je volio filmove o boksu koji je i sam kratko trenirao u Boksačkom klubu „Borovo“, no od čega je, zbog teže ozljede nosa iz djetinjstva, morao odustati. Iako naizgled povučen, dobri poznavatelji reći će kako je Tomislav uvijek burno reagirao na nepravdu bilo koje vrste. Tolerantan prema svima i svemu što nije ugrožavalo nekoga drugog, prvi je skakao u zaštitu slabijih. Godine 1991., odmah po izbijanju ratnih sukoba u Vukovaru, Tomislav se dragovoljno prijavio u ZNG te nakon kraće obuke postaje pripadnik 4. vukovarske bojne 3. gardijske brigade poznatije kao Opatovačka bojna.
Sudjeluje već u prvoj akciji u Borovu naselju, a potom sa svojom postrojbom odlazi na različite položaje u gradu i okolnim selima te naposljetku na položaj prema Borovu Selu gdje ostaje do sloma obrane grada. Tomislavovi suborci ispričat će kako je bio samozatajna i pouzdana osoba, uporan i požrtvovan.
