Jedna od najkrvavijih epizoda u povijesti senjskih uskoka odigrala se u noći 2/3. siječnja 1601. u samome Senju, kada je povjerenik bečkoga dvora Josip Rabatta dao pogubiti uskočke vođe: vojvode Martina Posedarskog, Marka Margitića i Jurja Maslardu. Bila je to kulminacija sukoba uskoka s Venecijom, ali i samo jedna epizoda u gotovo stogodišnjem ratu što su ga uskoci od početka 16. stoljeća vodili protiv Turaka, a kasnije i Mlečana.
Prve uskočke čete uspio je organizirati Petar Kružić, kapetan Klisa, oko 1532. godine. Nakon pada Klisa i pogibije Kružića 1537. godine, uskoci su se prebacili u Senj i stavili pod zaštitu cara Ferdinanda I. Unatoč tome što nisu imali nikakve pomorske tradicije, ubrzo su postali vješti pomorci i gusari, koji su sa svojim malim bracerama plijenili osmanske brodove od Kvarnera do Dubrovnika, a često su se zalijetali i u turske krajeve u Dalmaciji i Bosni. Uskoci su uskoro postali dio narodne tradicije, a njihovim herojskim poduhvatima ispjevano je puno pjesama. Venecija je u početku pomagala uskočku borbu, a imali su i podršku pape Grgura XIII. No kada je Venecija sklopila mir s Turcima 1573, više joj nisu odgovarali uskočki napadi na Turke pa ih je počela progoniti, na što su oni uzvraćali napadima na njezine galije. Najpoznatiji uskočki pomorski prepad dogodio se 1597. kad su s flotom od 17 bracera i posadom od 500 ljudi napali flotu venecijanskih i osmanskih trgovačkih brodova u rovinjskoj luci u Istri. Plijen koji su odnijeli vrijedio je milijun austrijskih kruna, a uključivao je i prtljagu venecijanskog guvernera. Mlečani su od tada uskoke nemilosrdno progonili te svakog uhvaćenog uskoka odmah objesili, a njihove odsječene glave izlagali usred Venecije. Budući da je glavno sjedište uskoka, Senj, bio na habsburškom teritoriju, u sukobe se umiješao i car Rudolf. Naime Mlečani su se uz Dubrovčane često žalili caru, na što je on mlako reagirao, jer je Habsburzima odgovaralo podrivanje moći Venecije, za što su im uskoci odlično poslužili. Ipak, Rudolf je potkraj siječnja 1601. u Senj poslao komesara Rabattu s njemačkim vojnicima s nalogom da upokori uskoke. Oholi Toskanac odmah je uime cara zapovjedio da se sve uskočke vođe prijave u Kaštel. U rukama je imao poduži popis najopasnijih uskoka što su mu ga krišom dostavili Mlečani.
Kada su se uskoci prijavili, Rabatta je dvojicu najopasnijih, vojvodu Posedarskog i Margitića, dao zatvoriti i potajno smaknuti. U isto su se vrijeme Rabattini vojnici obračunali i s Jurjem Maslardom, trećim uskočkim vojvodom s mletačkog popisa. Ujutro su njihova mrtva tijela izvješena na gradske zidine kao opomena ostalima. Svojim krvoločnim metodama Rabatta je samo dolio ulje na vatru, a čak je i hrvatski ban Drašković zatražio od Beča da Rabattu osudi na smrt zbog krvološtva u Senju. No pretekli su ga sami uskoci koji su 1601. smaknuli carskog komesara i njegovu odsječenu glavu pokazali Senjanima. No tada su počele njihove prave nevolje. Zbog beznačajne optužbe, proslavljeni uskočki vođa Ivan Vlatković s bratom Mihom odveden je u Karlovac i osuđen na smrt 3. srpnja 1612. Iako su se neko vrijeme primirili, uskoci su vapili za osvetom. Nju su izvršili tako što su uhvatili i odsjekli glavu venecijanskom admiralu Christoforu Venieru, zbog čega je izbio takozvani Uskočki rat (1615–1617) između Venecije i Austrije. Rat se vodio na području Jadrana i sjeverne Italije bez odlučujućeg uspjeha, ali porazno za uskoke. Potpisivanjem mirovnog ugovora u Madridu dolazi i do konačnog rješenja uskočkog pitanja sporazumom između Austrije i Turske, kojim su uskoci definitivno raseljeni iz Senja u krajeve oko Žumberka i Otočca, a njihovi brodovi spaljeni.
interesantno za znati iz hrvatske povjesti.