Za razliku od susjedne Kraljevine Češke i Velike Grofovije Moravske, koje su ipak tijekom stoljeća u sastavu Habsburške Monarhije, a potom od 1867. godine u sastavu Austro-Ugarske Monarhije uspjele očuvati svoj status nasljednih krunskih zemlja austrijske »polovice « Monarhije te time osigurati političkim predstavnicima Čeha da se njihov glas čuje u austrijskom Carevinskom vijeću, Slovačka nikada nije imala takvu »povlasticu«. Još od 907. godine Slovačka se nalazi pod vlašću Ugarske Kneževine, a od 1000. godine u sastavu ugarskog kraljevstva pod nazivom »Gornja Ugarska«. Nakon osmanskog prodora u Ugarsku početkom XVI. stoljeća te zauzimanjem većeg dijela iste i potom prodora Osmanlija u južnu Slovačku kraljevska se prijestolnica seli iz Budima u Bratislavu (mađ. Pozsony, njem. Pressburg, hrv. Požun) u kojoj ostaje sve do 1848. godine (katedrala Sv. Martina u Bratislavi bila je skoro čitava tri stoljeća krunidbena crkva mađarskih vladara).

I nakon stvaranja dvojne Austro-Ugarske Monarhije 1867. godine Slovačka ostaje u ugarskom dijelu Monarhije. Za razliku od Banske Hrvatske koja je uvijek uspijevala sačuvati stanovit stupanj autonomije u odnosu prema Ugarskom Kraljevstvu, što je potvrđeno i Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1868. godine, područje Slovačke smatrano je sastavnim i nedjeljivim područjem Ugarskog Kraljevstva. Početkom XIX. stoljeća započinje slovački narodni preporod (čiji temelj predstavlja slovački književni jezik koji je 1787. godine kodificirao Anton Berolak, a kao osnova poslužio mu je zapadnoslovački dijalekt) koji neprekinuto traje sve do sredine XIX. stoljeća kada slovački preporoditelji na čelu sa Ludovitom Šturom 1861. godine traže uspostavu slovačke autonomije u sklopu Ugarskog Kraljevstva. Odgovor Ugarske bilo je donošenje Zakona o političkoj nedjeljivosti Ugarske (1868. godine) prema kojem je područje Slovačke smatrano sastavnim dijelom Ugarskog Kraljevstva. Slovačka je sve do 1918. godine bila podvrgnuta sustavnoj mađarizaciji tako da na području Slovačke nije bilo niti jedne škole na slovačkom jeziku.

Uoči početka Prvog svjetskoga rata antagonizam između Slovaka i Mađara nalazi se na svom vrhuncu čemu posebno pridonosi događaj koji je u slovačkoj povijesti zapamćen pod nazivom »Tragedija u Černovu« (prilikom posvećivanja crkve u Černovu dolazi do sukoba između Slovaka i mađarskog oružništva u kojem stradava 15 Slovaka, a povod sukobu bila je zabrana ugarskih vlasti da svečanost posvećenja vodi slovački nacionalno orijentirani političar i svećenik Andrej Hlinka). Zbog svega gore navedenog ne čudi držanje slovačkih vojnika tijekom Prvog svjetskog rata koji se u velikoj većini predaju ili dezertiraju protivničkim vojskama Austro-Ugarske Monarhije, osobito na Istočnom ratištu. Krajem Prvog svjetskog rata dolazi do stvaranja Slovačkog narodnog savjeta koji kao branu od mađarskih pretenzija traži u suradnji s Češkim narodnim odborom te potom donosi odluku o stvaranju zajedničke Čehoslovačke države 30. listopada 1918. godine. Međutim praktički odmah nakon formiranja zajedničke države Slovaka i Čeha dolazi do stvaranja političkih stranaka na području Slovačke kojima je glavni cilj rušenje postojeće čehoslovačke države i stvaranje samostalne slovačke države.

Najvažnija od slovačkih nacionalno orijentiranih stranaka bila je Slovačka narodna stranka (slč. Slovenská ľudová strana) koju je krajem 1918. godine ustrojio katolički svećenik velečasni Andrej Hlinka. Temelj stranke bio je slovački nacionalizam te katolicizam

Porezna uprava građanima poslala važnu obavijest