Organizacija Sjevernoatlantskoga ugovora („North Atlantic Treaty Organization“), poznatija kao NATO savez, prije nekoliko mjeseci obilježila je sedam desetljeća postojanja. Impresivan je to događaj, ali i prekretnica za najdugovječniji vojno-politički savez suvremenoga svijeta, koji je američki predsjednik Bill Clinton na proslavi pet desetljeća osnutka 1999. godine označio kao temeljni stup međunarodne sigurnosti za 21. stoljeće.
Vrijedno je stoga analizirati dosadašnje učinke NATO-a, ali i njegovu ulogu u novim uvjetima, sasvim drukčijima od onih kada je nastao. Za razliku od tvrdokornoga bipolarnog hladnoratovskog svijeta u kojemu je osnovan, suvremeni NATO djeluje u svijetu koji je istodobno interpolaran, multipolaran i međuovisan, svijetu koji je politički, sigurnosno i gospodarski sve kompleksniji, sve povezaniji i sve prijeporniji, u svijetu s rastućom multipolarnošću i opadajućim multilateralnim mehanizmima usuglašavanja različitih interesa i rješavanja sukoba i prijepora.
NATO je nastao kao rezultat međunarodnih odnosa stvorenih nakon Drugoga svjetskog rata, uokvirenih u niz strateških determinanti: kraj suradnje savezničke koalicije u Potsdamu, sovjetska okupacija istočne Europe i stvaranje komunističkoga bloka, završetak američke izolacionističke politike i operacionalizacija pomoći stradalim državama posredstvom tzv. Marshallova plana te sovjetsko zatvaranje socijalizma i država „narodne demokracije“ uz golemu sovjetsku vojnu moć (oko 200 divizija) u Europi. Osnovan je činom potpisivanja Sjevernoatlantskoga sporazuma (međunarodnoga ugovora o osnivanju s 14 članaka) u Washingtonu 4. travnja 1949. godine. Njegovi ciljevi su ostvarenje sigurnosti te osiguranje slobode, zajedničkoga nasljeđa i civilizacije zasnovanih na demokraciji, udruživanje napora članica kako bi ostvarili mir i sigurnost, kao i pomaganje stabilnosti sustava i blagostanja na području Sjevernoga Atlantika.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 3. kolovoza 2019.
