Vojničke su sablje među istinskim zaljubljenicima u hladno oružje nerijetko znatno cjenjenije od onih časničkih. Mnogo je razloga za to, ali jedan od najvažnijih svakako je taj što su ove sablje u većini slučajeva korištene na prvoj crti bojišnice u izravnome sukobu s neprijateljem za razliku od onih paradnih namijenjenih višim časnicima.
Iza njih nerijetko stoje priče (izmišljene ili stvarne) koje su u jednome povijesnom trenutku mogle promijeniti nečiju sudbinu. Većinu tih priča gotovo je nemoguće provjeriti, što svakako koriste i vješti preprodavači podižući na taj način vrijednost pojedine sablje.
Vojničke sablje u pravilu su jednostavnije i robusnije izrade od onih časničkih. Naglasak je stavljen na njihovu funkcionalnost i racionalnost izrade, a ne na suštu estetiku. Dakle, proizvođači su uz što manje troškove nastojali stvoriti što učinkovitije oružje, jer vojniku u rovu puno je važnije kako sablja siječe nego kako ona izgleda.
Upravo ovaj model predstavlja posljednju inačicu borbene austrijske pješačke sablje s kojom je Austro-Ugarska Monarhija ušla u Prvi svjetski rat. Njezin jednostavan izgled svakako je posljedica masovne proizvodnje i pokušaja smanjenja troškova, ali to se ni u kome slučaju nije odrazilo na kvalitetu samoga oružja, koje je pri prijemu u određene arsenale moralo proći čitav niz rigoroznih provjera koje je strogo propisalo Ministarstvo rata. Svi su primjerci standardiziraninih dimenzija, a pojavljajuju se s dvama oblicima korica – drvenim ili metalnim obloženim debelom crnom konjskom kožom.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. listopada 2019.
