Sudar dvaju blokova koji će iz korijena izmijeniti sliku svijeta izmamio je toga nesretnog kolovoza 1914. godine dva kolosa da na galicijskim ravnicama omjere svoje snage. Bio je to zapravo početak kraja obaju carstava, ali i ne samo njih, nego i cijeloga društvenog poretka stare Europe.
Austrougarska vojska tada je već debelo zagazila u četvrto desetljeće bez ispaljenoga metka i našla se u situaciji da se gotovo preko noći mora angažirati na dvjema bojišnicama, srpskoj i ruskoj. Dva balkanska rata od Srba su učinila prekaljene borce. Rusi su tek iskusili sve teškoće modernoga ratovanja u Rusko-japanskome ratu. A austrougarske snage u Galicijskoj bitki imale su svoje prvo pravo vatreno krštenje. Galicija – bogata zemlja siromašnih ljudi, kako je to lijepo opisao kolega Filip Katanić, do sredine rujna 1914. godine postala je grobnicom nebrojenih vojnika. Prvi sraz dvaju carstava plaćen je krvlju više od 600 000 žrtava, a bilo je to tek početno slaganje figura na šahovskoj ploči prostrtoj po galicijskim ravnicama, selima i gradovima. Priča o dva krvava tjedna Galicijske bitke proizišla iz pera kolege Katanića predstavlja prvorazredan historiografski rad koji će uvelike pridonijeti rasvjetljavanju brojnih aspekata bitke, od snaga na terenu, preko zakulisnih događanja na najvišim razinama vojnih zapovjedništava, pa sve do tumačenja kompleksne vojne problematike unutar širega vojno-povijesnog konteksta.
Katanićev rad, koji odlikuje poseban osvrt na hrvatske zapovjednike i postrojbe, predstavlja krucijalan doprinos rasvjetljavanju uloge hrvatskih ratnika koji su dali svoj doprinos u nastojanju da se Dvojna Monarhija obrani od prvoga udara ruskih snaga. Pod naletom ruskoga parnog valjka, kako se često znalo opisivati rusku vojnu silu, živote su položili brojni hrvatski vojnici. Nitko nikad nije pobrojio Hrvate čije kosti i danas prekriva galicijska crnica. Nitko nije pobrojio ni uplakane majke poginulih Istrana, Dalmatinaca, Slavonaca, Hercegovaca… Sve je to nestalo u ropotarnici povijesti koja je i žrtve i tugu i bol, koju su one sa sobom nosile, nakon rata nastojala prepustiti povijesnomu zaboravu. U tome pogledu ovo djelo odaje počast svim hrvatskim ratnicima, njihovoj žrtvi, te predstavlja nezaobilazno svjedočanstvo bogate hrvatske vojne povijesti.
Galicijska bitka iznjedrila je i prvoga hrvatskog vojskovođu, koji je, zahvaljujući svojim uspjesima, stao na čelo jedne austrougarske vojske, jednoga od najvećih hrvatskih ratnika – Svetozara Borojevića. Iako najveći, on je ipak bio samo jedan od brojnih hrvatskih zapovjednika, poput generala Puhalla, Lipošćaka, Ljubičića, Miščevića, Njegovana, Nikića, ali i pukovnika Martina Radičevića, Otmara Babića, pa sve do hrvatskoj historiografiji gotovo nepoznatoga Oskara Hranilovića, kao i brojnih drugih Hrvata koji su svojim umijećem dali doprinos u obrani Monarhije tijekom njezina prvog sukoba s Ruskim Carstvom.
Ističući ulogu hrvatskih zapovjednika u Galicijskoj bitki, njihove zasluge i odlikovanja, Katanić pred hrvatskoga čitatelja donosi vrijedno svjedočanstvo o Hrvatima kao izrazito bitnoj komponenti austrougarske vojne sile. Posebno je vrijedno istaknuti brojna svjedočanstva, poput Pavičićevih i Blaškovićevih, kao i mnogih drugih sudionika bitke kojima je Katanić oživio mnoge aspekte bitke iz perspektive maloga čovjeka, a njih je vješto upotpunio svjedočanstvima s najviših zapovjednih razina, čime je pred čitatelja iznio golu stvarnost, lišenu bilo kakvoga preuveličavanja, surovu i bespoštednu, upravo onakvu kakvom su je doživljavali njezini sudionici. Dodajući tu ljudsku komponentu, Katanić je uspio nadići suhoparno opisivanje vojnih operacija, što će ovu knjigu svakako učiniti primamljivim štivom široj čitateljskoj publici.
Uzimajući u obzir sve komponente ovoga djela, od izvora, detaljnih prikaza bitke u svim njezinim fazama, karata, slikovnoga materijala i njihove interpretacije, Katanićevo djelo predstavlja nezaobilazan izvor u svakome budućem ozbiljnijem radu hrvatske historiografije o problematici bitke za Galiciju, ali i o Prvome svjetskom ratu uopće.
