Cijelo se već jedno pokoljenje ljudi rodilo, odškolovalo, zaposlilo, zasnovalo obitelji, okućilo i narodilo djecu otkako je završio rat u Hrvatskoj. Rat je požnjeo oko 25 000 žrtava na obje strane, zatrovao odnose Hrvata s lokalnom srpskom zajednicom i njen broj sveo na trećinu predratne populacije.
Istovremeno, više nego išta drugo rat je odredio suvremeni hrvatski identitet i postao utemeljujućim narativom o postanku države. Pa ipak, na mnoga pitanja o tom sukobu još nije jasno odgovoreno. Kako je uopće, da spomenemo samo jednu enigmu, došlo do toga da su se hrvatski Srbi, koji su stoljećima živjeli među Hrvatima i na odlučan način pridonijeli razvoju moderne Hrvatske i njenih institucija, odazvali sirenskom zovu propagande iz miloševićevske Srbije da prekinu odnose sa svojim hrvatskim susjedima, rođacima i suradnicima, i krenu u projekt nacionalističke distopije i stvaranja srpskog imperija na razvalinama bivše Jugoslavije? Svakom je bilo jasno da taj projekt u Hrvatskoj ne može uspjeti i da su povici „Ovo je Srbija“ na prosvjedima u Kninu 1988.- 1989. godine apsurdna i ignorantska poruka. Pa ipak, projekt je zavrtio glavama mnogih hrvatskih Srba i odveo ih na kraju u neuspjeh i propast, odvukavši za sobom premnoge živote, nerijetko uz strašne zločine od kojih se i danas ježi koža.
Knjiga pred čitateljem odnosi se na jedan segment ovog projekta, na stvaranje, djelovanje i – kako smo istaknuli: neminovnu i od početka zapisanu – propast Srpske vojske Krajine (SVK) kao vojne komponente separatističke pobune dijela Srba u Hrvatskoj. Bila je to vojska čijoj neuspješnosti i broju poraza teško da ima premca, vojska koja je izgubila svaku bitku, koja je jedan za drugim gubila komad po komad teritorija koji joj je druga vojska, naime Jugoslavenska narodna armija (JNA), prethodno osvojila u za hrvatsku stranu teškoj jeseni 1991. godine. Bila je to vojska koja se kaotično raspadala nakon svake akcije u međuvremenu stasale Hrvatske vojske (HV). Bezglava povlačenja SVK-a u neredu nakon Maslenice i Medačkog džepa 1993. godine jedva su zaustavljena i to tek uz dolazak tisuća dragovoljaca iz Srbije i drugih država. U operacijama Bljesak i Oluja došlo je onda do posvemašnjeg sloma, napuštanja položaja i predaje, a na kraju i do bijega cijele te vojske. Bila je to u svakom pogledu disfunkcionalna vojska koja nije mogla odgovoriti ni jednoj zadaći koja se pred vojske postavlja. Ta vojska kao i njena „država“, pobunjenička Republika Srpska Krajina (RSK), bile su jedva nešto više od hajdučkog kola u gori. Takvom razvoju i završnoj katastrofi cijelog projekta kumovali su brojni i različiti uzroci.
Na prvom je mjestu činjenica da je srpska pobuna zahvatila uglavnom najnerazvijenije dijelove Hrvatske i da su vodstvo i stanovništvo tih krajeva podlegli središnjoj ideološkoj odrednici koju je najbolje i najslikovitije izražavala parola „Nikad više s Hrvatima!“. Time su se svjesno odrekli svih veza s razvijenijim dijelovima Hrvatske s kojima su činili neku cjelinu i odakle su dolazili poticaji, socijalni servisi, ideje i kapital za razvoj; novi patron, Srbija, nije imala ni prevelikog interesa, a ni potrebne resurse da civilizacijski odlučnije podupre pobunjeničku „državu“. Sve se svelo na političku potporu koja se oblikovala sukladno interesima Srbije, a ne Srba u Hrvatskoj pa čak ni onih u RSK; istovremeno, obilje ratnog materijala, oružja i opreme iz hoarderskih skladišta JNA slijevalo se na taj teritorij jasno pokazujući da se lokalne Srbe ne smatra ičim vrjednijim od kanonenfuttera – anegdota da je u Dnevniku Radiotelevizije Srbije prvog dana konačnog sloma RSK vijest o početku operacije Oluja dana tek u 17. minuti to žalosno potvrđuje. Područje zahvaćeno pobunom bilo je i demografski siromašno, s malim brojem stanovnika, većim dijelom ruralno i bez značajnijih gradova, pa je ekonomski, socijalni a onda i vojni potencijal tog prostora bio oskudan. Onaj dio hrvatskih Srba koji je ostao na teritoriju pod kontrolom hrvatskih vlasti, ali se nije slagao s tom politikom te je optirao za odlazak, nije u RSK-u mogao naći ni odgovarajuće zaposlenje ni očekivani standard života, pa je otišao dalje. Kapaciteti lokalne uprave i službi bili su dakako nedovoljni za preuzimanje funkcija države, a ni progon lokalnih Hrvata i njihovo isključenje iz života nisu pridonijeli povećanju ionako slabašnih resursa uprave i društvenih službi. Zakoni koje je nova „država“ morala imati traženi su od Beograda i od tamo bi bili faksirani na usvajanje u Skupštini RSK. Improvizacije kojima se htjelo pokrpati život – jedan od primjera je „sveučilište“ osnovano u Kninu koje je prihvatilo srpske studente izbjeglice iz ostalih krajeva Hrvatske kako bi mogle nekako nastaviti ili završiti studij – pokazale su se kao parodije i njima se nisu mogle pokriti potrebe koje su na kraju 20. stoljeća postale standardne.
Prema izvještajima i sjećanjima samih sudionika projekta, infrastruktura je bila zapuštena i u četiri godine trajanja RSK nije ni održavana ni građena, nego je sve „trajalo dok traje“. Industrijska proizvodnja, slabašna na cijelom tom području i prije rata, svela se na nesmiljenu eksploataciju resursa čija je ekstrakcija bila laka i unosna, kao što je drvo ili nafta. Subzistencija se osiguravala vlastitom poljodjelskom proizvodnjom i primanjem humanitarne pomoći. Slabašni kapaciteti „države“ značili su i posvemašnju nesigurnost, izloženost kriminalu, s time da su pljačke, ubojstva, iznude i otmice – ove potonje čak i ministara u Vladi RSK – bile redovita pojava. Zaostalo hrvatsko stanovništvo bilo je izloženo teroru, otimačini i likvidacijama, a što nije prestalo ni kad su na teren raspoređene mirovne snage Ujedinjenih naroda.
Knjiga koja je pred čitateljem daje detaljni uvid u procese u kojima je SVK nastao, razvijao se i na kraju propao. Prva je to knjiga u nas koja je posvećena SVK-u u cjelini i predstavlja rekonstrukciju kroz arhivske materijale i druga primarna i sekundarna vrela.
Izvadak iz predgovora knjige
