ORUŽJE

Protutenkovske puške Crvene armije

VP
22.01.2019.
u 10:31

Napravljene u rekordno kratkom roku, sovjetske velikokalibarske puške PTRD41 i PTRS41 dokazale su se kao najučinkovitije i najviše rabljene.

Povijest nastanka protutenkovskih pušaka seže u doba rovovskog tzv. „pozicijskog ratovanja“ Prvoga svjetskog rata i usko je povezana s pojavom prvih tenkova. Naime, 1916. godine tijekom krvave bitke na rijeci Somi, Britanci su po prvi puta u povijesti ratovanja uporabili „kopneni brod“, borbene strojeve koji će ubrzo postati poznati kao tenkovi.

Kako je osnovna namjena novog oružja na bojišnici bila prokrčiti put pješadiji napredovanjem preko otvorena područja „ničije zemlje“, isprepletenih kraterima topničkih projektila i probijanjem neprijateljskih linija sa sustavima široko i duboko prokopanih rovova uz to i zaštićenih bodljikavom žicom, njemačka se pješadija ubrzo našla u škripcu. Postalo je razvidno da vatra klasičnoga pješačkog oružja nije dostatna za zaustavljanje tako pokrenutih napada, dok drugo adekvatno pješadijsko oružje naprosto nije postojalo. Topništvo koje bi po svoj logici bilo najučinkovitije u borbi protiv tenkova u to je doba bilo suviše statično i udaljeno izvan prve linije bojišnice i nije ga se moglo postaviti u svaki rov na području napada tenkova. 

Jednom riječju bilo je nepraktično za sučeljavanje s novom opasnosti! Suočivši se s tenkovima i panikom koju su na bojištu izazivali, Nijemci su ubrzo shvatili da im je nužno potrebno oružje koje će njihovoj pješadiji u bliskoj borbi omogućiti onesposobljavanje, ako već ne i uništenje ovih metalnih čudovišta. Promišljanja su krenula u nekoliko smjerova, no adekvatno najbrže i ekonomski najisplativije rješenje pronađeno je u formi velikokalibarske puške, po uzoru na povijesne tzv. „bedemske“ puške. T-Gewehr M.1918. kako je nazvana nova puška, slobodno se slikovito može opisati kao „nabildani“ Mauser M.1898, budući da je u stvari bila kombinacija klasičnog i provjerenog Mauserova M.1898 sistema zabravljivanja zatvarača sa snažnim metkom kalibra 13,2x92 TuF (Tank und Flieger), originalno namijenjenog njemačkoj teškoj strojnici M.18 koja nikad nije doživjela stvarnu operativnu uporabu. Kako se ipak radilo o glomaznom i pomalo nespretnom oružju neprikladnom za pucanje iz ruku, konstruktori su, a da bi olakšali vojnicima rukovanje, na pušku ugradili pištoljski rukohvat te montažu za strojnički tronožac, čime je T-Gewehr poprimio i nešto drugačije obrise od standardnog Mauserova vojničkog karabina. Inače strojnički se tronožac gotovo nije ni rabio u praksi, budući da je korišten standardni dvonožac preuzet s njemačke strojnice MG 08/15. Kako je u ono vrijeme uobičajena debljina oklopa ondašnjih britanskih tenkova bila prosječno oko 14 mm, probojnost zrna metka kalibra 13,2x92 ispaljenog iz T-Gewehra od oko 20 cm na 100 m bila je sasvim zadovoljavajuća, posebice ako se uzme u obzir slaba pokretljivost tenkova koji nije predstavljao pretjerano težak cilj. No unatoč svemu ipak je u stvarnosti trebalo i po nekoliko pogodaka da bi se onesposobio tenk, a pošto je brzina paljbe bila spora, jer se puška punila umetanjem jednog metka izravno u cijev, posada protuoklopne puške (T-Gewehr su obično opsluživala dva vojnika, strijelac i punitelj koji je bio zadužen za nošenje streljiva) nerijetko se dovodila u pogibelj. U takvim stvarnim, realnim borbenim uvjetima na vidjelo su izišle sve mane puške T-Gewehr koje će u većem ili manjem opsegu postati i ostati osnovna obilježja svih budućih velikokalibarskih pušaka, uključujući i najsuvremenije puške današnjice. Kao najveća mana, uz velike ukupne gabarite, ponajprije se istaknula ogromna energija trzaja koja je na T-Gewehru uistinu vrlo brutalna. Naime, puška nije bila premljena ni plinskom kočnicom ni bilo kojim drugim kompenzacijskim rješenjem te su vojnici obično u pravilu nakon samo jednoga ispaljenog metka bili u svojevrsnom šoku. Ošamućenost, glavobolja i strahovita bol u predjelu ramena bili su uobičajeni simptomi avanture pucanja TGewehr puškom. Na pitanje kako opisati osjećaj pucanja iz nove puške mnogi su vojnici nerijetko odgovarali da je gora stvar od biti ispred puške jedino biti iza nje. Bez obzira na sve svoje tehničke nedostatke i nesavršenost T-Gewehr je proizvedena u približno 16.000 komada te je nagovijestila novo doba u razvoju pješačkoga velikokalibarskog oružja. 

Završetkom Prvoga svjetskog rata nastupila je svojevrsna apatija u razvoju naoružanja pa tako i protutenkovskih pušaka. No, pogoršanje međunarodnih odnosa tridesetih godina opet budi entuzijazam i želju za naoružavanjem te izbacuje na površinu sve probleme i različitosti između država diljem svijeta, a posebice onih europskih. Među njima je s pravom prednjačila frustrirana Njemačka smatrajući odredbe Versajskog ugovora nepravednim. U takvim okolnostima gdje je neki budući rat sve više postajao realnost, a zveckanje oružjem sve glasnije, razvoj suvremenijeg i učinkovitijeg naoružanja dobio je golemi zamah. Što se tiče protutenkovskih pušaka, potrebu za takvim oružjem u godinama nakon Prvoga svjetskog rata među prvima su još sredinom dvadesetih godina uočili Poljaci koji su u velikoj tajnosti razvijali svoju protuoklopnu pušku. Za njima su slijedili Britanci s puškom
Boys pa Nijemci s nekoliko modela, i to prvo preko švicarske tvrtke Solothurn (radi ograničenja nametnutih Versajskim ugovorom)
sa S.18/100 generacijom pušaka te nešto kasnije i samostalno s PzB 38 i PzB 39, Česi pod okupacijom Njemačke s M. SS 41 i Vz.41, Japanci s Kawamurinim Modelom 97, Finci s Lahtijevom puškom L-39 i Sovjeti sa svojim PTRD-41 i PTRS-41.

Mnoge druge države poput Italije, Mađarske, Kanade, Australije, pa čak i SAD-a koje nisu ušle u razvoj i proizvodnju  svoje protutenkovske puške, također pokazuju interes za takav tip oružja. U to se vrijeme čini kako je pred velikokalibarskim puškama blistava budućnost. Ipak, izbijanjem Drugoga svjetskog rata već u prvim ratnim godinama dolazi do sve većeg opadanja povjerenja u ovu vrstu protuoklopnog oružja. Nedostatan učinak protiv novih tenkova (tek su laki i stariji tenkovi bili nešto lakša meta), neugodan trzaj i velika težina čine ovo oružje nepraktičnim za rukovanje, a demaskirajući oblak dima i prašine postaje samo još jedan u nizu razloga zbog kojih ubrzo postaje jasno da rješenje za učinkovitije protutenkovsko pješačko oružje treba tražiti u bacačima granata i raketa. Britanci se okreću protuoklopnom bacaču PIAT, Nijemci razvijaju i naširoko koriste nekoliko bacača, i to RPzB.43 Ofenrohr / RPzB.54 Panzerschreck te Panzerfaust seriju, dok Amerikanci od početka povjerenje poklanjaju svojem bacaču Bazooka (M1 i M9) ni ne razvijajući svoju protuoklopnu pušku.

Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u prosincu 2012.


 

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije