IZ NOVOG BROJA

Portugalska neutralnost u Drugome svjetskom ratu

Wikimedia Commons
15.03.2022.
u 08:19

Prema portugalskom povjesničaru Césaru Oliveiri, portugalska neutralnost kao strateški imperativ vanjske politike započela je u doba „Sudetske krize“ 1938. godine. Španjolska i Portugal potpisale su 17. ožujka 1939. „Pacto Iberico".

Dana 23. ožujka 1933. godine njemački parlament izlasao je zloglasni „Ermächtigungsgesetz,“ odnosno „Zakon o ovlastima“ koji je legitimirao odluke izvršne vlasti kao obvezujuće, bez kontrole zakonodavnog tijela čime su postavljeni temelji za potpunu nacifikaciju njemačkog društva.

Nekoliko dana ranije još jedan europski političar posegnuo za sličnim ovlastima kako bi osigurao nesmetano autoritarno vladanje najzapadnijom europskom državom. Bio je to António de Oliveira Salazar koji je putem referenduma legalizirao “volju naroda“ za pronalaženje neupitnog nacionalnog autoriteta, i koji je Portugal „usmjerio“ prema putu prosperiteta i sigurnosti. Bio je tihi autokrat koji je, od srpnja 1932. godine, obnašajući dužnost predsjednika vlade ustrajno izbjegavao uobičajene kontakte s narodom. Mada je otvoreno isticao netrpeljivost prema parlamentarizmu i demokraciji, bio je u potpunoj suprotnosti s modernim europskim diktatorima. Nije se volio isticati epitetom fašističkog političara, premda je otvoreno koketirao s pojedinim fašističkim idejama (smatrao je da fašistička diktatura „naginje poganskom cezarizmu“). Lišen karizme, Salazar je krutim glasom često isticao kako se njegov režim temelji na pet vrijednosti: „Bog, država, vlast, obitelj i posao“. Za razliku od ostalih europskih autokrata izbjegavao je parade i velike svečanosti, pa je s tim u vezi često isticao „kako se ne može šarmirati i upravljati gomilom u isto vrijeme“. Britanski povjesničar Ian Kershaw opisuje Salazara kao bezličnog diktatora, koji uz to što nije njegovao vlastiti kult ličnosti, nije bio zainteresiran ni za militarizam, te imperijalistički ekspanzionizam: “Takva država konzervativnog autoritarizma koje je počivala na korporativnom ustavu utjelovila je vrednote reakcionarnog katolicizma, te je bila u suprotnosti s postojećim europskim diktaturama“. Unatoč sličnosti dvaju režima (antiliberalizam, antiparlamentarizam i antikomunizam), ni Hitler ni Salazar nisu previše obraćali pozornost jedan na drugoga, što se posebno odrazilo na ekonomske odnose.

Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. ožujka 2022.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije