Drugi križar koji se uzdignuo u odsutnosti Edvarda bio je njegov suborac Theobald Visconti, nadđakon Liegea. Dok se nalazio u Akri, iz Europe su stigla dvojica izaslanika s obavijesti da je izabran za Papu.
Nakon dugogodišnjih sporova gradski prefekti zaključali su katoličke kardinale okupljene u Viterbu u papinsku palaču kako bi ih prisilili da donesu konačnu odluku. Ondje su ih izložili vremenskim nepogodama maknuvši krov palače i uskratili su im hranu sve dok nisu izabrali novoga Papu. Preuzevši naslov pape Grgura X., papinski kandidat najprije se vratio u Viterbo, a potom u Rim, a koji su u širokom luku izbjegavala njegova dvojica prethodnika i gdje je napokon okrunjen za Papu 27. ožujka 1272. godine.
Međutim, duhom se nalazio u Palestini jer je, prema nekim ljetopiscima, zadržao „živa sjećanja na Jeruzalem i učinio je mnogo za njegov povratak. Njegova iskrena posvećenost cilju vraćanja Svete Zemlje ukorijenila se u temelj njegove politike.“
Samo mjesec dana nakon svoje krunidbe sazvao je opći crkveni sabor u Lyonu. Glavna točka toga koncila bilo je pokretanje novoga križarskog rata i Grgur X. je zatražio objašnjenje neuspjeha pohoda Luja IX. na Tunis, dvije godine ranije. Da bi osigurao uspjeh novoga križarskog rata, Grgur X. poduzeo je sve da pomiri zaraćene strane u Europi i nekoliko se puta obratio grčkomu (bizantskomu) caru u Konstantinopolu Mihaelu VIII. Paleologu. Pozivao ga je da uputi izaslanike u Lyon s namjerom ponovnoga ujedinjavanja dviju kršćanskih Crkvi (katoličke i pravoslavne). S obzirom na dotadašnje neuspjehe, križarski rat više se nije otvoreno propovijedao.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 3. kolovoza 2019.
