Pripojenje arapskih zemalja, a posebno Meke i Medine, Osmanskomu Carstvu označava početak novoga doba. Carstvo više nije imalo status pogranične države, nego je ono sada bilo islamski kalifat, a osmanski sultani odsad su se smatrali zaštitnicima ne samo državnih granica, nego i cijeloga islamskog svijeta.
Političke prednosti ovoga shvaćanja države postale su vidljive već za vladavine Selimova novog nasljednika. Jedna od posljedica nove svijesti osmanskih vladara iskazala se podizanjem islamskoga vjerskog zakona na položaj od prvorazredne važnosti u državnoj upravi. Podjednako važna posljedica Selimovih osvajanja vidljiva je u tome što su Osmanlije sada nadzirali najbogatija svjetska središta tranzitne trgovine, a osmanski su se prihodi udvostručili – zalihe državne riznice bile su prepune. Zahvaljujući tim sredstvima, deseti sultan osmanske dinastije Sulejman I. (1520. – 1566.) mogao je financirati svoja osvajanja diljem svijeta.
U međunarodnoj politici sve do 1596. godine nije postojalo nijedno pitanje koje se na neki način nije doticalo Osmanlija. Kandidati za krunu Svetoga Rimskog Carstva, Karlo V. Habsburški i francuski kralj Franjo I. Valois, obećavali su okupiti cjelokupne europske snage protiv Osmanlija. Ipak, izborni knezovi smatrali su Karla V. pogodnijim kandidatom za taj zadatak. Ubrzo nakon Karlova izbora za cara u ožujku 1521. godine uslijedio je rat između ove dvojice europskih vladara. Na veliku sreću Osmanlija, Europa se našla podijeljenom te je Sulejman I. izabrao upravo to vrijeme za organizaciju svojega pohoda na Beograd, „vrata srednje Europe“. Beograd je pao 29. kolovoza 1521., a 21. siječnja 1522. sultan je od vitezova sv. Ivana preoteo Rodos, „ključ istočnog Sredozemlja“.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. svibnja 2020.
