Ako je državno jedinstvo zemlje Osmanlija s Mehmedovom pobjedom nad Musom i bilo ponovno uspostavljeno, novi sultan, koji je u povijesti znan kao Mehmed I. (1413. –1421.), ni približno nije raspolagao snagom Bajazida I. prije sukoba s Timurom.
Teritorij kojim je sada raspolagao Mehmed bio je upola manji od Osmanskoga Carstva prije propasti kraj Ankare. Godine 1416. Osmanlije su se lakomisleno zavadili s Venecijom pri pokušaju osvajanja egejskih otoka. Njihova mornarica ipak nije bila dorasla mletačkoj mornarici, koja ju je gotovo sasvim uništila. Sultan je bio prisiljen potpisati mirovni sporazum s Venecijom prema kojemu osmanska flota nije smjela operirati južno i zapadno od otoka Teneda (grč. Tenedos, nedaleko od antičke Troje). Veći uspjeh Osmanlije su postigli u sukobu s Vlaškom. Zemlja koja je Bajazidov poraz protiv Timura 1402. godine iskoristila za oslobođenje od osmanskoga vrhovnog gospodara, 1416. godine silom oružja opet je natjerana da se stoljećima unaprijed pomiri sa statusom vazala.
Mnogo je teži bio položaj u Anatoliji. Iako je separatističke težnje, iza kojih je stajao Cüneyt, emir Smirne (Izmira), vrlo brzo onemogućila novoojačala osmanska država, postojao je tu i problem s Karamanima čija je kneževina ubrzo bila prisiljena priznati osmansko vrhovništvo. Međutim, mnogo je veća opasnost osmanskoj državi prijetila od vjersko-društvenih masovnih pokreta koji su izbili kao posljedica Timurovih pohoda u Anatoliji i snažnoga osiromašenja seoskoga stanovništva kao posljedice toga.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. travnja 2020.
