Na „Gospojinu“, blagdan Velike Gospe 15. kolovoza 1992. postrojbe Vojske Republike Srpske (VRS) krenule su u posljednji veliki napad na Južnom bojištu. Suprotstavila im se 1. hercegovačka brigada HVO-a „Knez Domagoj“. Iako umnogome brojčano malobrojniji, i tehnički inferiorniji od srpske vojske, vojnici su HVO-a u teškoj bitci kod Stoca postigli veliku pobjedu i spasili Južno bojište od sloma. Nakon poraza u „Gospojinskoj ofenzivi“ Vojska Republike Srpske do kraja rata više nije ni pokušala osvojiti Jugoistočnu Hercegovinu. San o Velikoj Srbiji na obalama Neretve kratko je trajao, od 13. travnja 1992., kada su srpsko – crnogorske postrojbe JNA izbile pred Čapljinu, do 13. lipnja 1992. kada su hrvatske postrojbe, predvođene generalom Jankom Bobetkom, operacijom „Čagalj“ oslobodile Jugoistočnu Hercegovinu s Mostarom i Stocem. Nakon stabiliziranja bojišnice, a s ciljem pravovaljanog pokrivanja novooslobođenog prostora općine Stolac, zapovjednik Glavnog stožera HVO-a, brigadir Milivoj Petković, 6. je srpnja 1992. zapovijedio Općinskom stožeru HVO-a Čapljina pristupanje formiranju „R“ brigade „Čapljina“.
U nju su ušle postojeće postrojbe HVO-a Jugoistočne Hercegovine: dvije bojne iz općine Čapljina, prvo jedna pa potom dvije bojne općine Stolac te naknadno bojna općine Neum, samostalna satnija Dubrave i samostalna satnija općine Ravno, dok je Općinski stožer HVO Čapljina prerastao u Zapovjedništvo brigade. Tijekom kolovoza pristupilo se formiranju i 3. bojne Čapljina. No zbog manjka oružja i odora, mobilizacija, a time i ustrojavanje, teklo je usporeno. Daljnjim preustrojem brigada „Čapljina“ je tijekom srpnja 1992. godine postala 1. hercegovačka brigada HVO-a „Knez Domagoj“. Zapovjednikom je imenovan pukovnik Nedjeljko Obradović, dotad zapovjednik 116. brigade HV-a, rođeni Čapljinac. Ostali dužnosnici brigade bili su načelnik Stožera Mirko Pehar, načelnik veze Božo Knežević, načelnik saniteta dr. Nikica Šutalo itd. Sjedište Zapovjedništva brigade bilo je u vojarni u Čapljini. Brigada je zapovjedno podređena Zapovjedništvu Operativne grupe za Jugoistočnu Hercegovinu (zapovjednik – pukovnik Drago Poljak). Ukupno je u brigadi u kolovozu 1992. godine bio 2501 vojnik. Najveći problemi brigade bili su u borbenom neiskustvu ljudstva te u manjku oružja i opreme. Oko 50% ljudstva nikad nije sudjelovalo u borbi, a 30% nije imalo ni puške iz jednostavnoga razloga što se nije imalo odakle ih nabaviti. Uz Hrvate, u brigadu su ušli i lokalni Bošnjaci.
Početkom kolovoza 1992. godine brigada „Knez Domagoj“ preuzela je obranu stolačke bojišnice, na potezu od sela Rotimlja na sjeveru, do sela Drenovac na jugu, s gradom Stocem kao osovinom obrane ove linije bojišta. Glede rasporeda četiriju pješačkih bojni, on je bio takav da su dvije Čapljinske bojne branile prostor sjeverno od rječice Radimlje, a dvije Stolačke bojne grad Stolac i prostor južno od Radimlje. U pozadini, uglavnom na Dubravskoj visoravni bili su položaji 18 topova i minobacača, koliko je brigada ukupno imala, dok su se 8 tenkova i 1 samohotka kretali bojišnicom po potrebi. Sjeverno od brigade „Knez Domagoj“, tj. od Dolova, zaseoka Rotimlje pa do Mostara, bili su položaji 3. brigade HVO Mostar (najčešće 9. bojna). Južno od brigade „Knez Domagoj“, od Drenovca pa sve do Popova polja bili su položaji postrojbi HVO-a iz Zapadne Hercegovine. Dijelovi 4. brigade HVO „Stjepan Radić“ Ljubuški: 2. bojna „Ljubuški“, 1. bojna „Čitluk“, 1. bojna „Grude“, zatim bojne „Neum“ (iz sastava brigade „Knez Domagoj“) te samostalna satnija „Božan“. Od ovih postrojbi formirana je Taktička grupa 2 (TG-2) sa zapovjednikom Željkom Akrapom. Nasuprot brigade „Knez Domagoj, na brdima istočno od Stoca bili su položaji Hercegovačkog korpusa VRS gdje su se srpski vojnici ukopali nakon poraza u dolini Neretve. Odande su imali punu vizualnu i topničku kontrolu nad Dubravskom visoravni.
Ustrojbeno, tu su bili položaji Bilećke brigade (zapovjednik Obrad Vučković), od Popova polja do sela Stjepan Križ te Nevesinjske brigade (zapovjednik Novica Gušić), od Stjepan Križa do Jablanice. Prema podatcima hrvatske Vojne obavještajne službe VRS je ovdje u srpnju imala prilično jake snage u ljudstvu, topništvu i oklopnim vozilima. Srpsko je topništvo s tih brdskih položaja skoro pa svakodnevno bombardiralo oslobođeni dio općine Stolac, a povremeno i Čapljinu, kako položaje HVO-a, tako i civilne ciljeve – sela i prometnice na Dubravskoj visoravni. U napadima su ginuli i stradavali i civili i vojnici te nanošene ogromne materijalne štete, posebice u gradu Stocu, od kojeg su prvi srpski položaji bili udaljeni svega nekoliko stotina metara.
Zbog manjka streljiva brigada „Knez Domagoj“ nije mogla pravovaljano odgovarati na ove napade. Naime, najveći problem ove brigade bila je, uz manjak pješačkog oružja, slaba opskrbljenost u potpunosti svim vrstama streljiva, posebice za topništvo i tenkove. Nedostatak je strjeljiva tijekom prve polovice kolovoza ozbiljno ugrožavao crtu obrane HVO-a oko Stoca. Tako je 7. i 8. kolovoza topništvo VRS-a sa Stjepan Križa, Kotašnice, Rudnika i Martinovića gomile gađalo, ne samo po Dubravama, već je dalekometnim topništvom tuklo i Čapljinu gdje je poginuo civil. Međutim, topničke su snage brigade „Knez Domagoj“, kako se navodi u Dnevnom izvješću Zapovjedništva brigade, „zbog štednje streljiva i mina bile prinuđene na neuzvraćanje paljbe“. Uz topničke, snage su VRS-a u dvama navratima tijekom prve polovice kolovoza 1992. godine bezuspješno pokušale i manje pješačke prodore k položajima brigade „Knez Domagoj“. Ova dva napada bila su tek uvod u opći pješačko-tenkovsko-topnički napad VRS-a na Stolac koji je uslijedio 15. kolovoza 1992. godine, i koji po intenzitetu udara, srpske snage više nisu ponovile na Južnom bojištu do kraja Domovinskog rata. Istočnohercegovačko srpsko političko i vojno vodstvo nije se mirilo s porazima pretrpljenima u Dubrovačkom primorju i dolini Neretve u svibnju i lipnju 1992. godine. Stoga je 4. kolovoza 1992. godine na Borču (sjeverno od Gacka) održan sastanak istočnohercegovačkih političkih dužnosnika i Zapovjedništva Hercegovačkog korpusa VRS-a. Razgovaralo se o otvaranju više sektora bojišnice kako bi se preuzela inicijativa i preokrenulo nepovoljan razvoj događaja. Na sastanku je odlučeno da se udar izvrši u dvama smjerovima.
Prvi smjerom selo Osojnik – Rijeka dubrovačka, čime bi Dubrovnik ponovo bio opkoljen i odsječen od Hrvatske te bila omogućena reokupacija dubrovačkog primorja. Drugi k Stocu čijim bi padom srpskim snagama bio otvoren put u dolinu Neretve. Potencijalnim uspjehom ove ofenzive došlo bi do posvemašnjeg sloma hrvatske obrane na Južnom bojištu i bila omogućena provedba srpskih planova o izlasku na južni Jadran i dolinu Neretve. Za trenutak napada izabran je 15. kolovoz, „Gospojina“, blagdan Velike Gospe. Vjerojatno se računalo s time da su hrvatski vojnici većinom katolici te da će biti ili na misama ili u opuštenom blagdanskom raspoloženju. Tijekom idućih deset dana u Hercegovačkom korpusu VRS-a obavljene su pripreme za ovu ofenzivu koja bi omogućila željeni preokret. Za napada na Stolac prikupljalo se dobrovoljce iz svih postrojbi Korpusa.
Istodobno su politički dužnosnici nastojali putem elektronskih medija potaknuti hercegovačke Srbe, posebice one u Srbiji i Crnoj Gori, da se uključe u postrojbe VRS-a. Tako je predsjednik Vlade SAO Hercegovine, Milorad Bojović, 12. kolovoza preko radiopostaje Crna Gora „u ime vlade, naroda i posebno boraca srpske vojske Hercegovine“ pozvao vojne obveznike koji su „iz bilo kojih razloga i u bilo koje vrijeme napustili svoj kraj“, da se odmah „vrate svojoj rodnoj grudi, svome rodnome domu i svome narodu“ i ispune obvezu „odbrane svoga ugroženoga naroda. Prema našim predviđanjima rat se na prostorima SAOH-a približava kraju, budući da su ustaške formacije pretrpjele goleme gubitke, a sve njihove ofenzive upravo su za njih bile pogubne“. Stoga premijer odbjeglim vojnim obveznicima savjetuje povratak kako bi „sudjelovali barem u završetku rata koji će se proslaviti našom zajedničkom pobjedom“. Hrvatskoj vojnoj obavještajnoj službi nisu promakle ove aktivnosti te je dana procjena da će u kolovozu, kako stoji u informaciji Obavještajne uprave Glavnog stožera HV-a, „Hercegovački korpus nastojati pomicati bojišnicu prema dolini Neretve, ali vjerojatno ne provođenjem šire napadne operacije, već sporadičnim, iznenadnim ispadima postrojbi ranga bojne, do najviše brigade“. Događanja na terenu pokazala su da je srpska vojska imala puno veće ambicije i šire napadne planove. No obavještajne dojave, makar manjkave, ipak su se pokazale dragocjenima. Prema izvješću zapovjednika brigade „Knez Domagoj“, pukovnika Nedeljka Obradovića, o bitci za Stolac Zapovjedništvo je ove brigade od hrvatske Vojne obavještajne službe dobilo obavijest da VRS za polovicu kolovoza priprema napad na Stolac, da će glavni udar srpskog pješaštva biti usmjeren na položaje HVO-a u okolici Stoca, na potezu Komanje brdo – Barani – Ošanjići, dok bi se iz kanjona rječice Radimlje mogao očekivati upad/udar diverzantske skupine. Dobilo se i određene brojčane parametre (topničko ugrožavanje VRS-a, strojnička gnijezda te mogućnost pješačkog prodora), najavu da će pješačkom napadu prethoditi višednevna topnička priprema te da će sam napad biti izvršen u ranim jutarnjim satima. Zahvaljujući dojavi brigada „Knez Domagoj“ imala je vremena pripremiti se, dogovoriti zajedničko obrambeno djelovanje sa susjednim postrojbama HVOa, posebice s TG-2. Zapovjednici Obradović i Akrap dogovorili su i ciljeve po kojima će djelovati topništvom. Nadalje, od drugih je postrojbi dobiven na uporabu VBR popularno zvan „Bič Božji“.
Dana 15. kolovoza 1992. godine postrojbe Vojske Republike Srpske krenule su u „Gospojinsku ofenzivu“ napavši u dvama smjerovima: k Dubrovačkom primorju te k Stocu. Proboj u Dubrovačko primorje, k selu Osojnik smještenom na dominantnom mjestu, odakle se izravno može tući Dubrovnik, skoro je uspio jer je postrojba koja je branila Osojnik, satnija 113. šibenske brigade i još neki ojačani dijelovi, napustila položaje. Zaprijetila je opasnost da srpske snage nastave s prodorom, izbiju u Rijeku dubrovačku, presjeku Jadransku magistralu i blokiraju Dubrovnik. Tada su u protunapad krenule snage 1. gardijske brigade „Tigrovi“ i u protuudaru potisnule srpske napadače na početne položaje. Iako je borba za Osojnik bila teška, napad na Stolac pretvorio se u žestoku bitku u kojoj se odlučivalo o daljnoj ratnoj sudbini na Južnom bojištu. Kako je bilo i najavljeno, topništvo je VRS-a obranu stolačkog područja počelo „razmekšavati“ tri dana pred opći napad. U popodnevnim satima 14. kolovoza VRS je iz svih topničkih oruđa koje je imala na stolačkoj bojišnici počela tući položaje brigade „Knez Domagoj“, Stolac i sela na Dubravskoj visoravni. Topničkom i tenkovskom paljbom napadnuti su Drenovac, Poplat, Komanje brdo, Gorica, Ošanjići, Trijebanj, Jasoč, Kosovac, Aladinići, Crnići, Domanovići, Hodovo i Rotimlja. Dalekometno je topništvo tuklo Tasovčiće i Čapljinu. U Stocu su granate zapalile dvije zgrade. Topništvo brigade „Knez Domagoj“ i TG-2 uzvraćalo je po položajima VRS-a na Ravnicama, Mrčevu dolu na planini Hrgud, Dolu, Brštaniku, Stjepan Križu i Kotašnici odakle je srpsko topništvo najžešće napadalo. Ova topnička priprema VRS-a trajala je oko tri sata tj. do mraka. Kako su vojnici HVO-a na položajima bili na vrijeme obaviješteni o napadu, nije bilo stradalih. Borbeno je djelovanje smanjilo ionako mršave zalihe strjeljiva HVO-a te je Zapovjedništvo brigade „Knez Domagoj“ od Zapovjedništva Operativna zona Jugoistočna Hercegovina zatražilo hitnu dostavu strjeljiva za sve vrste pješačkog i topničkog oružja.
Tijekom noći s 14. na 15. kolovoza sve postrojbe HVO-a na stolačkom bojištu provele su u stanju najvišeg stupnja pripravnosti isčekujući srpski napad. Iz Zapovjedništva je Operativne zone Jugoistočna Hercegovina put Stoca 15. kolovoza žurno dostavljena tražena popuna streljiva i mina.
Nastavak pročitajte u sutrašnjem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2011.
"Nakon poraza 1. hercegovačke brigade HVO-a "? Valjda "Nakon poraza OD 1. hercegovačke brigade HVO-a"