Od brojnih austrougarskih torpiljarki sagrađenih u razdoblju od 1874. do 1916. godine, oko stotinu ih je sudjelovalo u Prvome svjetskom ratu. Dio ih je djelovao u sastavu torpednih flotila, divizija i skupina zajedno s lakim krstaricama i razaračima, a druge su bile na ophodnjama, lovile podmornice, čistile mine ili dočekivale c. i kr. zrakoplove na povratku iz napada na ciljeve na protivničkim obalama.
Prve c. i kr. torpiljarke bile su označavane rimskim brojevima od I do XXXIX, a od klase Adler/Falke do posljednje torpiljarke klase Kaiman dobile su imena ptica, gmazova, morskih životinja, riba i mitoloških stvorenja. Kad su najstarije torpiljarke otpisane, 12 najnovijih obalnih torpiljarki označeno je samo brojevima od I do XII, a 1910. godine uveden je novi sustav. Nove obalne torpiljarke istisnine 110 tona dobile su arapske brojeve od 1 do 12, starije torpiljarke brojeve od 13 do 49 (bivša XXXIX), a torpiljarke klase Kaiman brojeve i slova prema mjestu gradnje, od 50 E do 73 F. Nove „pučinske“ torpiljarke istisnine 250 tona dobile su oznake od 74 T do 81 T (sa slovom T za Trst kao mjesto gradnje), od 82 F do 97 F (F za Fiume/Rijeku) i od 98 M do 100 M (M za Monfalcone/ Tržič).
U svibnju 1917. godine ukinuta su i slova te zadržani samo brojevi. Torpiljarke većine pomorskih država bile su (kao i razarači) prvotno obojane crno, stoga su u njemačkoj i austrougarskoj ratnoj mornarici nosile nadimak „crno društvo“ ili „crni momci“ (schwarze Gesellen). Jedan od razloga bile su velike količine dima zbog loženja ugljenom te se više isplatilo obojati ih crno, nego ih ličiti nekom svjetlijom bojom poslije svakog duljeg isplovljavanja. Drugi razlog bilo je pogrešno uvjerenje da je crna boja manje uočljiva po noći (kad su torpiljarke trebala najčešće djelovati). Kad se otkrilo da su crni brodovi u noći čak bolje vidljivi od tamno- ili svjetlosivih (što je bilo poznato još od 1897. godine), počelo se torpiljarke i razarače također bojati sivo. Na sunčanom Jadranu vrućina se tijekom dana jedva mogla izdržati na crnim brodovima, posebice na torpiljarkama, koje su predstavljale „malo broda oko puno vrućih kotlova i strojeva“, stoga se od listopada 1915. godine počelo razarače i torpiljarke bojati svjetlosivo-plavom bojom, kao i ostale c. i kr. ratne brodove.
Kako bi brodovi bili manji uočljivi, preporučalo se boju obnavljati samo po potrebi i mjestimice, a posljedica je bilo „maskirno“ bojanje u raznim nijansama. Podvodni dio trupa bio je obojan svjetlozeleno, a potkraj rata – zbog manjka boje – ponekad i sivo. Za razliku od razarača, koji su i tijekom rata zadržali pruge (prstenove) na dimnjacima kao taktički znak pripadnosti pojedinim postrojbama, na torpiljarkama su pruge prebojane crnom, odnosno sivom bojom.
Slova i brojke (poslije samo brojke) na pramcu ipak su zadržani zbog međusobnog raspoznavanja. Tijekom rata torpiljarke su najrjeđe rabile svoje glavno oružje – torpedo. U godinama od 1900. do 1914. proizvedeno je u Rijeci za c. i kr. ratnu mornaricu ukupno 767 torpeda (36 kalibra 356 mm, 645 kalibra 450 mm i 86 kalibra 533 mm), a od kolovoza 1914. do kraja rata u pogonima Whiteheada u Rijeci i St. Pöltenu proizvedeno je još 946 torpeda, od čega 929 kalibra 450 mm i 17 kalibra 533 mm. Samo na torpiljarkama bilo je ukrcano preko 200 od ukupno 497 torpeda na svim površinskim brodovima i podmornicama. Austrougarske torpiljarke ispalile su tijekom cijelog rata ukupno deset (10!) torpeda, od kojih je pet promašilo, a pet pogodilo ciljeve. Torpiljarka 57 T potopila je 2. ožujka 1915. godine jednim torpedom crnogorsku jahtu Rumija u Baru, a torpiljarka 74 T potopila je 18. lipnja iste godine s dva torpeda talijanski parobrod Maria Grazia. Torpiljarke 65 F i 66 F utrošile su ukupno četiri torpeda i postigle jedan pogodak kako bi 14. lipnja 1916. godine potopile talijansku podmornicu Balilla kod Visa, a torpiljarka 100 M potopila je 21. travnja 1917. godine talijanski parobrod Japigia.
Za razliku od njih, podmornice su tijekom rata ispalile 181 torpedo, od kojih su 83 pogodila ciljeve, a razarači su s ukupno sedam ispaljenih torpeda postigli tri pogotka. Obzirom na činjenicu da su torpiljarke skoro svakodnevno bile na moru, često plovile u uskim skupinama, ponekad se međusobno sudarale ili nasukavale, njihovi gubitci bili su skoro neznatni. Potpuno izgubljena je samo torpiljarka 26 (bivši Flamingo), koju je početkom rata jaka bura odvukla u minsko polje pred Pulom, gdje je naišla na minu i potonula. Spominje se i nasukavanje torpiljarke 23 (bivši Rabe) pred Šibenikom 3. ožujka 1916. godine, ali je kao i druge nasukane, u sudaru oštećene ili čak torpedirane torpiljarke (poput 51 T, bivše Anaconde) bila spašena i popravljena.
Austrougarske torpiljarke dočekale su kraj rata jako istrošene i sve starije brodice su uskoro poslije zapljene i raspodjele pobjedničkim mornaricama poslane u rezališta. Najnovije torpiljarke istisnine 250 tona predane su nekim manjim savezničkim mornaricama ili prepuštene Kraljevini SHS (potonjoj Jugoslaviji), koja je dobila i nekoliko još starijih („muzejskih“) torpiljarki i minolovaca te ih brzo raspremila i poslala u rezalište. Manje parne torpiljarke zamijenjene su u međuratnom razdoblju motornim torpiljarkama i topovnjačama, dok su veće parne torpiljarke prerasle u lake razarače ili prateće brodove, a konačno su se našle u istoj kategoriji s novim korvetama i fregatama.
Danas se motorne torpiljarke ni topovnjače više ne grade, a novih raketnih brodica ili topovnjača također je sve manje. Zamjenjuju ih višenamjenski ophodni brodovi poput korveta ili manjih fregata s vođenim projektilima, ponekad naoružanih i protupodmorničkim torpedima. Danas još samo podmornice nose torpeda kao glavno oružje za borbu protiv površinskih brodova ili drugih podmornica.
Knjigu možete kupiti preko ovog linka: https://despot-infinitus.com/proizvod/austrougarske-torpiljarke-u-prvome-svjetskom-ratu/
