Moj naklon do poda za tekstove o hosovcima, duša ti se strese… Ovo je vrhunski... Takvi i slični komentari uslijedili su nakon što su pojedine kolegice i kolege prije objave pročitali drugi nastavak teme o HOS-u u Vukovaru 1991. godine koju potpisuje Tomislav Šulj i koji imate prilike pročitati u ovom broju. Ne znam jeste li ikada gdje i kada pročitali ovakav tekst o jednoj bojišnici, o ludnici koja je na njoj vladala, o krvavoj bitci... Kolega Šulj navodi: “Opisati bitku za Sajmište nije nimalo jednostavno. Kronološki ju je nemoguće vjerno predočiti jer i za same branitelje kronološka rekonstrukcija mjerljiva je samo po sjećanjima na dane kada bi netko od njihovih suboraca poginuo ili bio ranjen ili iznova ranjen. Nemoguće je prezentirati ovu priču u nekom logičnom kontekstu, nemoguće već samim time što su uvjeti bili nemogući. Uistinu, na Sajmištu je vladala ratna ludnica koja je sudeći po svemu slična, umnogome i neizmjerno brutalnija ratna priča od prikazanih u najcrnjim ratnim filmovima, poput Coppoline ‘Apokalipse’.”
Da, Vukovar je u pravom smislu riječi bila apokalipsa danas, ratna ludnica u kojoj se nije znalo što će biti iduće minute. Upravo na primjeru Vukovara, HOS-a, ove teme, ovih priča, vidimo koliko toga još ne znamo o Domovinskom ratu, koliko je još neispričanih priča, ali i prešućenih. I ne samo to, ne samo da nisu ispričane, napisane. Nacionalna je sramota da hrvatska kinematografija nije uspjela snimiti ni jedan zapaženiji i kvalitetniji film o Domovinskom ratu, o pojedinoj bitci, ljudima... Žalosna je činjenica da se veselimo kad nam na televiziji, obično za obljetnicu pada Vukovara, puste “Harrisonovo cvijeće”, film o Vukovaru koji je režirao francuski redatelj Elie Chouraqui, a sniman je u Americi i Češkoj, ne u Vukovaru! Doista, imamo toliko sjajnih priča i zato je itekako žalosno da već netko nije snimio pošteni film. Filmski će znalci jednostavno reći: “Stvarno, sve što ti treba je da sjedneš s ljudima na par sati i imaš gotov nacrt scenarija”.
Evo, da samo spomenem Vilima Karlovića i njegovu knjigu “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”! Ili recimo Turanj! Toliko napuštenih i razrušenih sela ima po Hrvatskoj da se bez problema može snimiti autentičan film bez vezivanja uz geografsku lokaciju. Pogledajmo samo Liku, ondje je cijela scenografija. Ali glavno da Fadil Hadžić dobije novce za upitnu kvalitetu filma, i to još na temu Vukovara. Sve skupa još jednom naglašavam, velika sramota!
Možda je velika kočnica bio Haški sud, možda je politika bila ta koja je to kočila, autocenzura, možda više gledanje na to što je politički korektno, a ne što je ovom narodu potrebno, što se doista dogodilo... Ali sad kad više nema pritiska iz Haaga, kad su generali Gotovina i Markač slobodni, kad Domovinski rat nema na sebi nikakve ljage koju su mu nabacivali godinama, sad je konačno vrijeme da se i kinematografija pokrene. Ali ne ona koju će predstavljati Hadžić i Veljko Bulajić.
I za kraj, uživajte u glavnoj temi ovog broja, Waffen-SS, u jednoj od najintrigantnijih tema Drugog svjetskog rata. Mario Werhas majstorski nas je u nju uveo!

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora