Ministarstvo vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije objavilo je u studenome 1930. godine natječaj za nabavu 70 000 – 200 000 lakih bombi (10 – 12 kilograma) za zrakoplovstvo Kraljevine Jugoslavije.
Tada su se na natječaj javile tvornice iz samo triju država: Čehoslovačke, Poljske i Francuske. Poljska državna tvornica oružja Polskie Wytwórnie Uzbrojenia – PWU“ javila se na natječaj sa svojim bombama. Francuska ponuda bila je odbijena jer Francuzi nisu ponudili ništa novo, stoga su Česi pokušali prodati svoje bombe „JW“ u proljeće 1931. godine. Budući da nisu imali uspjeha u pregovorima, oni su se povukli, ali njihova je ponuda ostala. Potom su se Poljaci aktivnije uključili u prodaju svojih bombi u svibnju 1931. godine. Poljaci su pokušali prodati svoje bombe dogovorom u Novome Sadu, no pregovori nisu dovršeni iz nepoznatih razloga i odluka nije donesena. U jesen 1931. godine pojavili su se i Englezi koji su ponudili svoje bombe te švedska tvrtka „Bofors“, filijala njemačke tvornice „Krupp“. Za probu je uzeto po 24 komada bombi "Bofors", "PWU" i tri vrste bombi iz Jugoslavije, čiji se predstavnik prezivao Stanković. Nakon prve probe u Beloj Crkvi u studenome 1931. godine odustalo se od dviju bombi koje proizvodi Stanković.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 9. siječnja 2019.
