CIVILNI ŽIVOT

Na posao smo išli uz snajperske hice

hcz-zu.hr
26.03.2018.
u 12:34

Osječani su danju popravljali ono što su granate oštetile na tramvajima. Noću su ih razvozili po gradu da ne budu svi na jednom mjestu.

Dragi građani, tramvaji i autobusi počeli su voziti, znači uzbuna je prošla“, tim se riječima na lokalnim radiopostajama označavao kraj opasnosti u ratnim godinama u Osijeku. - Kad bi tramvaji krenuli, krenuo bi i život – prisjećaju se djelatnici osječkoga Gradskog prijevoza putnika ratnih dana u gradu na Dravi.

Upravo su oni, dok su na grad sipale granate, sjedili za upravljačima tramvaja i autobusa ili u garažama krpali „ranjena“ vozila kako bi ih njihove kolege mogle ponovno provesti ulicama. - U remizu nas je dovozio autobus, svjetla se nisu smjela paliti. Vozač bi nas potom razvezao svakog do svog tramvaja i onda bismo krenuli. Krenemo pa dođe zračna uzbuna pa stanemo s putnicima. Oni bježe, vrište, spašavaju se. Katkad smo se imali gdje skriti, ali znali smo ostati i na ulici jer su vrata na kućama bila zaključana, svatko pokraj svog tramvaja pa kako nam Bog da – priča Anica Adamček Lilika (56). Ako bi se tramvaj u kriznim trenucima zaustavio pokraj škole ili neke ustanove gdje je bila vojska, tada su kod njih tražili utočište. Skrivali su se i u toaletu frizerskog salona blizu željezničkog kolodvora. Kada bi bilo sigurno, išli su po ljude koji su ostali negdje po gradu.

Odlazak na posao tih je mjeseci bio prava lutrija. - Vozila sam peglicu. Ne možeš ovuda proći, ne možeš onuda, šaraš gradom, a po krovu čuješ snajperske hice. Ideš na posao, imaš dijete od tri godine, ne znaš hoćeš li se vratiti kući. Ali ovo ti je drugi dom, ovo ti je firma, domovina, ne misliš o opasnosti – objašnjava Anica. Među prvim granatama koje su pale na grad bila je i ona koja je usmrtila njezinu kolegicu Nezidu Tojčić. Imala je samo 36 godina i kobnog 19. kolovoza 1991. bila je na radnom mjestu.

- Tramvaj broj 15 – progovara tiho Zdenko Barić (63) gledajući u stol. Kolege se nadovezuju prisjećajući se kako je Nezida uvijek bila vesela i nasmijana te „kritizirala“ namrgođene, pa i toga jutra. Svi  su oni tada bili približno iste dobi kao i Nezida. I danas kada govore o tome, odmahuju glavom. Na samom pragu poduzeća, život je 17. rujna 1991. izgubila i djelatnica Marija Lacković dok je pomagala u selidbi na sigurnije mjesto. Mnogi su životi svakodnevno bili ugroženi. Granata je udarila i u autobus Drage Dundovića Laće (57) dok je vozio po osječkom naselju Jug 2.

- Kada je zasviralo za uzbunu, počeo sam vozilom bježati prema garaži i tada je grunulo. Dvoje je putnika ozlijeđeno. Ne znam kako su poslije prošli, ali vozilo Hitne ih je odvezlo u bolnicu. Tada je u gradu poginulo šest, sedam osoba - prepričava Drago traumatično iskustvo. Vozilo je bilo totalno uništeno, ali ni tada nije razmišljao o promjeni posla. - Makar šta! – odgovara odrješito.

Neka su vozila GPP-a toliko stradala da su ih morali na mjestu izrezati. Svim su se silama pak trudili da ih što više bude u voznom stanju. - Danju smo popravljali ono što su granate oštetile. Noću smo se skupljali i, bez obzira na to što nismo imali vozačke, razvozili tramvaje po gradu da ne budu svi na jednom mjestu kako ne bi stradali. Sjeo bih u vozilo, zakvačio za njega još četiri i ostavljao ih putem na određenim mjestima – opisuje Ivica Barić kako je izgledao radni dan djelatnika zaduženih za održavanje. - Skrivali smo vozila. Autobuse smo vozili svojim kućama i sutradan se vraćali njima na posao – dodaje vozač Dundović. Zgrada GPP-a nije imala podrum. U blizini je vojarne s jedne te mosta preko Drave prema Baranji s druge strane. - Bili smo k’o glineni golubovi. Nezaštićeni smo gledali vojnicima u oči. Nije nam baš bilo svejedno prolaziti pokraj vojarne, gledaš te tenkove, ne znaš kakve su im namjere, a cijevi uperene prema bolnici (prekoputa, nap.a.) – pričaju.

No pamte i anegdote s vojskom, a nekima su od njih i pomogli. - Dvojica su preko ograde pobjegla iz vojarne u uniformi, dotrčali su u remizu pa smo ih preobukli u odjeću iz naših skladišta. Čak sam i potkošulju skinula sa sebe i dala im, nema veze što je ženska. Šteta što nikad ništa nismo čuli o tim momcima – prisjeća se Lilika. Zdenko Brkić priprema se za mirovinu. U GPP-u radi 40 godina, a tramvaj je vozio samo 12 mjeseci, upravo tih ratnih. - Dolazeći na stajalište preko puta vojarne, primijetio sam jednog vojnika iza zgrade, po pogledu sam ocijenio da bi pobjegao. S još jednim se dogovarao, taj je stajao kod ograde, a ovaj iza ugla. Malo dalje na igralištu bili su tenkovi, mitraljezi – prepričava Zdenko. Kada je stao, ostavio je vrata tramvaja otvorena. Vido je vojnikovu reakciju, trčao je iza zgrade, ovaj drugi je prekrižio dlanove da može stati na njih i prebaciti se preko ograde. Utrčao je na zadnji peron i legao. - Kad sam vidio o čemu je riječ, zatvorio sam vrata i zbrisao, i to tako da nisam stao na sljedećem stajalištu, nego tek onom iza. Sve je očito bilo dogovoreno jer ga je tamo čekala veza. Skinuo je ogrtače i bluzu i ostavio ih na podu tramvaja. Bilo je desetak putnika u vozilu, nitko nije ni zucnuo što nisam stao, svi su shvatili o čemu je riječ – priča on.

Poslije je o tome pisao zapisnik. Doznao je i da je vojnik, inače iz Zagorja, otputovao tada u Zagreb. Bili su i u kontaktu nekoliko mjeseci. - Nažalost, nakon tri godine od njegovih sam roditelja čuo tragičnu vijest. On i djevojka poginuli su na motoru u prometnoj nesreći – kaže. U tvrtki su bila dobrovoljna dežurstva nenaoružanih djelatnika. Čekali su da vojska krene s tenkovima. - Nas četvorica imali smo jedan pištolj. Kada je padala Baranja, pokojna kolegica Marija Lacković nazvala nas je u ponoć da pošaljemo nekoga u Podravlje jer ne stanu svi ljudi na šlep, panika je. Maknuli smo mine ispred, dva dečka sjela su u autobus, ni jedan nije bio profesionalni vozač, a ja sam javio našima da ne pucaju kad vide bus – priča Barić.

Nikada neće zaboraviti ni odlazak u Dalj nakon stravičnog napada na policijsku postaju. Sa šest autobusa krenuli su po ranjenike i prognanike. - Najbolje smo buseve uzeli i otišli, no nisu nas pustili dalje od Bijelog Brda. Pet su nam oduzeli. Bili smo dva dana tamo, jedan se brinuo za nas. Kada su tenkovi udarili, kolega koji je imao 150 kilograma i ja s tada svojih 59 skočili smo u šaht. Bus je bio izrešetan, jedan je metak bio u volanu, no ja se, valjda od straha, nisam sjećao da je pucano po nama – opisuje Budimir Panjković. A ljudi su tih godina, kažu naši sugovornici, na pucnjeve i strah različito reagirali. - Netko se skrivao kad se pucalo, netko nije ni razmišljao da može poginuti, nikome nije za zamjeriti – kaže Zdenko Brkić. - Uvijek sam se nadao da neće udariti kroz moj prozor. Samo spustim roletu i nastavim raditi. Znam se našaliti i reći da iz straha nisam otišao iz grada – dodaje Ivica Barić. Bez previše razmišljanja o opasnosti, Barić je krenuo s kolegama „zakrpati“ mrežu koju je presjekao metak, ispred objekata kod Kožnog odjela bolnice, gdje je bila vojna policija. - Nikoga nismo pitali smijemo li, samo smo sjeli u kamion i došli. Počeli smo zatezati žice u tom kršu, odjednom sam se okrenuo i vidio mitraljez na metar od mene. Još sam počeo pričati s vojnikom, a onda je došao njegov zapovjednik i otjerao ga – opisuje rizičnu situaciju.

Na povratku su nasred pruge zatekli izrešetanu zastavu 101, na vozačkom je mjestu bilo krvi, a u bravi ključevi. - Otvorio sam vrata stojadina, „stavio“ ga na rame i odgurao do remize. Obavijestio sam potom policiju da sam našao automobil pa neka netko dođe po njega – kazuje Barić. Sve su to gledali vojnici iz vojarne. - Nismo imali negativnih iskustava da bi netko pucao po nama dok smo prolazili pokraj vojarne, ali po drugima jesu – ističu naši sugovornici. Kada je most preko Drave prema Baranji eksplodirao, urušila se i zgrada GPP-a. - Crijep se okrenuo za 180 stupnjeva od pritiska. Krov se na remizi iščupao iz ležišta, poskočio i vratio natrag, sve se raspalo – govore. S tri strane su tada bili zatvoreni, samo je zapadni izlaz bio slobodan. Dolazili bi ujutro na radno mjesto, odjednom bi zasvirao znak za uzbunu, a oni nisu imali kamo.

- Naša je garda tada pokušala osvojiti vojarnu, tri su dana trajale borbe. A mi smo tu nedjelju na 200-300 metara od vojarne gurali tramvaje ručno iz remize, spašavali skladište, pokrivali krov. Koliko je to entuzijazma u ljudima bilo da nisu shvaćali kolika je mogućnost da netko pogine – priča Barić. Most je već bio dignut kada je nasred autobusa na parkiralištu pala granata i zapalila ga. Vozila su bila puna goriva i poslagana jedan do drugoga pa je ubrzo, domino efektom, počeo gorjeti cijeli krug. - U taj plamen uletjeli su vatrogasci, jedan je od njih, visok “metar i pedeset“, ostao je sam na mlaznici pa ga je ona njihala, nije mogao s njom raditi, drugi je trčao da mu pomogne. Tu sliku ne mogu zaboraviti. Iznad nas je bilo samo golo nebo – priča Barić.

O stravičnim ratnim zbivanjima danas svjedoče slike na panoima na zidovima tvrtke, poput izložbe. Tri tramvaja iz rata još uvijek voze osječkim ulicama. Ukupna šteta GPP-a, uključujući i vozila i zgrade, procjenjivala se na približno dva milijuna tadašnjih njemačkih maraka. - Ne znam je l’ bih mogla proći sve to ponovno – kaže Lilika. - Ne! – redom odmahuju glavom njezine kolege, svatko za sebe. - Ne ponovilo se! – zaključuju

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u travnju 2011. godine.


 

 

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije