Miljenko Filipović jedan je od prvih zapovjednika specijalnih vojnih postrojbi Hrvatske vojske, ustrojavanih u kritičnom razdoblju početaka velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku. Dana 18. svibnja 1991. imenovan je dozapovjednikom postrojbe za specijalne namjene „Bojne Zrinski“, a od kolovoza je i zapovjednik te postrojbe.
Nakon preustroja unutar hrvatskih oružanih snaga Filipović postaje zapovjednik novoustrojenoga 1. hrvatskoga gardijskog zdruga, najelitnije postrojbe Hrvatske vojske. Kao zapovjednik „Zrinskih“ i „Zdruga“ ostavio je dubok pečat, jer te su postrojbe imale vrlo važnu ulogu u Domovinskom ratu. No o prijeratnom putu Miljenka Filipovića, osim da je služio Legiju stranaca, vrlo se malo zna, a nažalost je dio određenih interesnih skupina putem nekih medija njegovu prijeratnu karijeru netočno i zlonamjerno prezentirao. Kao i o drugim legionarima koji su naprasno prekinuli svoje vojne karijere u elitnoj postrojbi Francuske vojske, neki mediji i o Filipoviću su pisali neistine ili poluistine, ali nisu primjerice isticali činjenicu da je on bio pripadnik najelitnije postrojbe padobranske pukovnije Legije stranaca, odnosno jedne od najelitnijih postrojbi za specijalne namjene na svijetu. Dva nastavka priče o ratnom putu Bojne „Zrinski“ izazvala su zanimanje čitatelja „Vojne povijesti“, stoga je sasvim logično da se upravo na obljetnicu oslobodilačke operacije „Oluja“ tematizira vojna karijera zapovjednika ove postrojbe za specijalne namjene.
Miljenko Filipović rođen je 22. srpnja 1965. u selu Crvenice, općina Tomislavgrad. S obzirom da su roditelji radili u Njemačkoj, obitelj se zbog školovanja djece 1971. preselila u Zaprešić. Još od malih nogu Filipoviću se sviđao vojni poziv, želio je postati vojni pilot pa se krajem osmog razreda osnovne škole prijavio za natječaj u Opću srednju vojnu školu „Ivo Lola Ribar“, smještenu u vojarni na Črnomercu. Nakon fizičkih pregleda i testiranja izabrani kandidati upućeni su vlakom u „Vazduhoplovni medicinski institut“ na Batajnici, kraj Beograda, gdje se vršila zdravstvena selekcija, kako za buduće pitomce, tako i za pilote. „Pokazalo se da svi mi koji smo došli na testiranje iz Zagreba imamo ‘šum na srcu’. Rekli su nam da je to normalna faza puberteta, nešto što će proći. No zapravo, iako je primala u svoje redove određeni postotak kandidata svih nacionalnosti, JNA ipak nije primala kandidate koji im nisu bili podobni.
Naravno da ja po nijednom kriteriju nisam mogao proći. Nitko iz obitelji nije bio u Partiji, bili smo religiozni i uz to su se dva moja strica nalazila u emigraciji u Australiji, a jedan se zbog političkih razloga nije smio vratiti. Tada još nisam shvaćao, ali postupno sam počeo razumjeti neke stvari koje su uvjetovale život u Jugoslaviji. Stoga sam već krajem srednje škole odlučio da ću otići u Francusku i prijaviti se u Legiju stranaca. Htio sam se okušati kao profesionalan vojnik, a Legija me fascinirala još otkada sam na televiziji 1982. godine gledao reportažu o jednoj vojnoj intervenciji snaga Međunarodne zajednice u kojoj su legionari imali glavnu ulogu tijekom krize u Beirutu. Donio sam čvrstu odluku i nisam je iznio roditeljima, jer vjerojatno je ne bi odobrili. Znao sam da ukoliko želim ostvariti cilj, taj korak moram napraviti potpuno samostalno. Početkom 1984. sjeo sam u avion i otišao u Pariz. Otprilike tjedan dana turistički sam razgledao grad, sakupljao informacije. U jednom talijanskom restoranu sprijateljio sam se s Makedoncem koji je tamo radio, otkrio sam mu namjere, a on je ispunio moju želju i nazvao prihvatni centar Legije u Parizu.
Uistinu, uskoro su došli po mene, odveli me u Fort Nogent i za mene je time započeo novi život“, prisjeća se Filipović. Fort Nogent tvrđava je u istočnom dijelu Pariza koja je izgrađena kao jedna od 17 utvrda tijekom kriznih razdoblja revolucija 19. stoljeća, a krase je zidovi debeli gotovo 20 metara. U povjesnici Legije stranaca ona ima posebno mjesto, jer u njoj su bili zatočeni časnici i dočasnici 1. padobranske pukovnije Legije koji su 1961. sudjelovali u pobuni generala Francuske vojske protiv predsjednika Charlesa de Gaullea. Pukovnija je rasformirana, a većina njih je nakon suđenja preraspoređena u druge postrojbe Legije, te su utvrdu napustili pjevajući pjesmu Edith Piaf „Non, je ne regrette rien“ („Ne žalim za ničim“), a što je pjesma koja je i danas nezaobilazna na svim svečanostima Legije stranaca. Već od sljedeće godine utvrda Fort Nogent pretvorena je u jedan od prihvatnih centara za mlade ljude koji žele pristupiti Legiji, a svoje prve korake u njoj je napravio i Filipović. Odmah po dolasku bio je ošišan, obavio je osnovni liječnički pregled i prošao je određene testove. Neko vrijeme proveo je u toj pariškoj tvrđavi čekajući da se okupi dovoljan broj drugih kandidata, odnosno onih koji zadovoljavaju kriterije osnovne selekcije. Dok se ne okupi dovoljan broj mladića za koje se procijeni da zadovoljavaju uvjete za polazak na daljnja testiranja za pristup Legiji, kandidati koji su primljeni obavljaju uobičajene poslove; čiste vojarnu i objekte u tvrđavi ili, pak, pomažu u kuhinji. Potom kad se skupilo dovoljno kandidata, poslani su u Aubagne, u gradić blizu Marseillea gdje je smješteno zapovjedništvo Legije stranaca. Aubagne je baza Zapovjedništva, odnosno 1. pukovnije Legije (Le 1er régiment étranger – 1er RE), ali ujedno i administrativno-logistička baza Legije, gdje kandidati prolaze niz selektivnih testova u kojima se ocjenjuje njihovo psihičko i fizičko te zdravstveno stanje. „Dok kandidati prolaze testiranja, Legija u međuvremenu sakuplja o njima sve dostupne podatke. Nemali broj prijavljenih u toj fazi je otpao. Nisu mogli proći oni koji su imali većih problema sa zakonom, odnosno koje je tražio Interpol; nisu prošli oni koji su koristili droge ili su imali psihičke probleme. Primjerice, ako je kandidat nekoć pokušao izvršiti samoubojstvo ili slično samoozljeđivanje, a bilo je i takvih, ne bi ga primili. U toj fazi odabira kandidata vršili smo slične aktivnosti kao i u prihvatnom centru u Parizu. No obavljali smo i niz drugih aktivnosti, a dok smo čekali da se selekcija završi, privikavali smo se na strogi red i rigoroznu disciplinu. Neki su već i u toj fazi na vlastitoj koži osjetili što znači željezna legionarska stega.
Većina nas nije znala ni riječ francuskog jezika, ali na ispitivanjima i testiranjima uvijek je bio legionar koji je znao ili poznavao jezik kojim govorite. Kad su o meni prikupili sve informacije, pozvan sam u ured gdje su mi rekli da zadovoljavam kriterije za pristup Legiji, ali da izađem i da razmislim još nekoliko minuta želim li se uistinu obavezati na služenje ovoj postrojbi u roku od minimalno pet godina. Kratko sam razmislio, ali nisam dvojio i došao sam s ciljem služiti ovu postrojbu“. Prvi ugovor koji legionar potpisuje traje pet godina. U taj ugovor uračunato je koliko legionar mora odslužiti kako bi vratio uložena sredstva u obuku. Izabrani novaci potom odlaze u sjedište 4. pukovnije Legije („4e Régiment Étranger – 4e RE“) u Castelnaudry na jugu Francuske, gdje se u trajanju od četiri mjeseca provodi obuka prijavljenih kandidata. Novaci su smješteni u kompleks „Quartier captain Danjou“, potom u jedinicu koja broji 40-ak vojnika i dodjeljuje im se „binom“, legionar koji barata francuskim jezikom. Time započinje ubrzano usvajanje francuskoga, ali i prilagođavanje svrhovitosti sustava binoma, kao i povezivanje sa suborcima, jer u Legiji individualizam jednostavno ne prolazi. Obuka traje četiri mjeseca, a osim psihofizičkih napora, legionar mora usvajati: osnove rukovanja pješačkim oružjem, pješačke taktike i ponašanja u borbenom okršaju. Uz jezik, uči i vještine neizostavne za znanje legionara, primjerice pjevanje i stupanje, inače iznimno značajan dio obuke. Novaci uče zajednički pjevati pjesme Legije i stupati legionarski korak sve dok sinteza ritmičnosti ne dosegne savršenstvo. To je jedan od načina kojim ih se podučava kako da funkcioniraju kao cjelina, jer će u suprotnom vježbati sve dok cijela skupina ne bude skladna. Ritmičnost intonacije nije nimalo lako uskladiti sa zahtjevnim stupanjem.
Legija ima poseban korak, najsporije stupa (88 koraka u minuti) od svih postrojbi francuske vojske. Legionar tako prije nauči pjevati pjesme, čak i prije no što usvoji francuski jezik. Inače, u bazi u Catelnaudryu smješten je i centar za obuku drugih vrsta specijalizacije iskusnih legionara, odnosno onih koji su svojim osobinama pokazali talent da ih se školuje da postanu instruktorima novim polaznicima Legije. „Po dolasku dočekao nas je kompletan zapovjedni kadar tog centra. Zadužili smo opremu, a od nas koji smo došli, sastavili su jedan vod. Unutar voda ustrojavaju se grupe, odnosno desetine, a unutar desetine radi se po sustavu binoma, odnosno dvojca. Njega čine dva vojnika, jedan je frankofon koji govori francuskim jezikom, a drugi je vojnik koji ne zna francuski te ga uz svojeg kolegu uči. Od tog trenutka do kraja obuke taj binom je nerazdvojan. Kad su se izdavale zapovijedi, gledajući svog binoma radio sam sve što i on, ali s tim da smo obojica morali izvršiti zapovijed istovremeno. No zapovijedi su uvijek iste, jer one se stalno ponavljaju pa se tako osnovne zapovijedi vrlo brzo usvajaju s razumijevanjem.
Svaki legionar dobije svojeg binoma, zaduži opremu te počinju četiri mjeseca temeljne obuke. Već od početka se na obuci uče osnovne vojne vještine, rukovanje oružjem, sastavljanje i rastavljanje svih vrsta naoružanja. Uče se pjevati legionarske pjesme, a polako se uči i francuski jezik. Podučava se o tradiciji Legije, uči se čuveni Legijin marš; marširanje uz pjevanje. Svaka satnija odlazi u svoj kamp koji je smješten izvan grada, gdje prolazi tu napornu obuku. To su vojni poligoni, odnosno velike farme čija je namjena da se na tom izoliranom području može izvršiti cjelovita vojna obuka. Posebna se pozornost pridaje dizanju tjelesne spreme. Svaki dan započinje trčanjem već od najranijeg jutra. Trči se s punom opremom i svaki dan diže se potrebna norma, odnosno vaša fizička sprema, sve dok niste u stanju istrčati 10 ili 15 kilometara. Istovremeno počinju se provoditi dugotrajne i iscrpljujuće hodnje, kojima se u relativno brzom razdoblju legionar osposobljava da s punom opremom može prevaliti velike udaljenosti i hodati cijelu noć. Otprilike nakon mjesec dana obuka je ispunila svoju namjenu: ladi legionar dosegao je određenu fizičku razinu i usvojio je elementarne principe po kojima funkcionira Legija. Time se taj dio obuke na farmi završava i ona se nastavlja u vojarni. Naravno, izlasci na marševe i iscrpljujuće hodnje ili druge vrste obuke izvan vojarne i dalje su naša svakodnevnica… Dril je bio konstantan. Stalno smo nešto učili; od rukovanja oružjem do snalaženja u topografiji i uz to smo, ponavljam, svakog jutra i svakog dana imali fizičku obuku, ponajviše trčanje. Morali smo brzo biti sposobni istrčati padobranske norme. S odorom, čizmama, šljemom na glavi, puškom i opremom u ruksaku težine deset kilograma morali smo istrčati kilometar i pol u točno određenom broju minuta. Naime, to je vrijeme koje je procijenjeno da je dovoljno za sigurnu evakuaciju s mjesta doskoka padobranom prije nego te neprijatelj može poklopiti topništvom. Na isti način, pod punom opremom morali smo osam kilometara istrčati ispod sat vremena.
Toliko je, naime, procijenjeno da je dovoljno za evakuaciju prije nego vas neprijatelj uspije okružiti nakon doskoka. Naravno, takav tempo obuke eliminirao je još neke kandidate, iako ne u tolikom broju kao na početnim testiranjima u Aubagneu. Naime, već na tim ispitivanjima iskusni časnici i dočasnici Legije koji su zaduženi za primanje novaka uglavnom dosta dobro mogu procijeniti koliko koji kandidat može psihički i fizički izdržati mukotrpnu obuku. Napokon, kada obuka dođe kraju, opet slijede testovi. Sad trebate pokazati znanje i fizičku spremu koju ste dosegli tijekom obuke. Uz polaganje fizičkih testova i testiranja kako se snalazite u realnim borbenim uvjetima, morate položiti niz pismenih testova. Sve to se ocjenjuje i uz opažanje o vašem dotadašnjem ponašanju i rezultatima daje se na uvid visokom časniku Legije, koji dolazi iz Aubagnea kako bi rasporedio mlade legionare u borbene pukovnije gdje će dalje nastaviti s obukom i specijalizacijom. Svaka pukovnija prima određen broj mladih legionara, otprilike po desetak kandidata za sve pukovnije. Bitno je što na razgovor kod tog časnika dolazite po redu, odnosno po bodovima koliko ste ih prikupili na testiranju.
Najbolji biraju gdje žele i normalno da se prvo popuni padobranska pukovnija što je san uglavnom svih mladih legionara. Bio sam jedan od kandidata s najboljim rezultatima pa sam mogao birati padobransku pukovniju, a istovremeno su me ostavili s nekoliko drugih najboljih vojnika da odmah odradimo tečaj za razvodnika ‘kaplara’… Naravno, osim htijenja i psiho-fizičkih sposobnosti u prvom razdoblju vojne karijere u Legiji potrebno je imati sreće i snalažljivosti. Ja sam imao veliku sreću što je u mojem vodu nadređeni kaplar bio pokojni Aldo Lučev. On mi je puno pomogao u tom prvom razdoblju. Rekao mi je da se javim uvijek kada nadređeni pitaju: ‘Tko želi biti volonter?’, odnosno kad traže dragovoljca za neku zadaću. Uistinu, ja sam se stalno javljao i oni su me stalno uzimali za zadatke. Ali kasnije, kad su me upamtili, više me nisu uzimali, već su naprotiv izabirali one koji se uopće nisu javljali. Ti i slični savjeti pokojnog Lučeva mnogo su mi pomogli. Bio je za mene to jedan novi svijet. Bio sam tek navršio 18 godina, nisam imao vojnog iskustva, praktično sam iz obiteljskog okruženja postao potpuno ovisan sam o sebi, a uz njegovu pomoć sam se i bolje snašao, ali su me i nadređeni po dobrom zapamtili.“ Kao i svi drugi legionari, Filipović je osim jezika morao naučiti i kodeks legionarskog ponašanja „Code d´Honneur du Légionare“.
Nastavak teksta pročitajte u jednom od slijedećih nastavka. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u kolovozu 2016.
