Kemijsko oružje i kemijsko ratovanje uvijek je bilo prisutno, a primjena kemijskih otrova u ratu stara je koliko i čovječanstvo. Stoga i ne stoji tvrdnja da je uporaba kemijskoga oružja vezana uz noviju povijest. Istina je da ono nije imalo presudan utjecaj na ishod borbi do kraja 19. stoljeća. U cijelom tom razdoblju osim slabijih tehnoloških mogućnosti da se prirede određena kemijska tvoriva koja bi mogla biti učinkovito upotrijebljena u ratovanju, nije bilo ni dovoljno tehničkih mogućnosti za prijenos oružja do cilja. Također, vlade pojedinih zemalja kočile su istraživanja i razvoj. Potkraj XIX. stoljeća kemijska industrija bila je u stanju proizvesti razne vrste otrovnih tvoriva pa su tada pronađeni svi bojni otrovi koji su primijenjeni u Prvom svjetskom ratu.
Istodobno se uvidjela opasnost od toga novog oružja te je postignut dogovor na Haškoj mirovnoj konferenciji 1899. godine o zabrani uporabe otrova i kemijskoga oružja u ratu. Kako ni jedna potpisnica nije imala uporabljive plinske maske, zabrana je bila prihvatljiva za većinu naroda. Jedino su potpisivanje Konvencije osporavale Sjedinjene Američke Države. Njihov delegat (državni tajnik John Hay) branio je stav svoje države sljedećom izjavom: „Nitko nema pravo ograničiti pronalazačku genijalnost moga naroda u smjeru razvijanja sredstava za obranu, a imajući u vidu iskušenja kojima ljudi i cijeli narodi mogu biti izloženi u vrijeme konflikta”. Postavlja se pitanje može li se međunarodni sporazum pri tomu pokazati učinkovitim.
