Ovih dana, točnije 25. ožujka 2011. godine, navršilo se dvadeset godina otkako je u pograničnom mjestu Karađorđevu održan sastanak hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića. Malo je koji susret dvojice predsjednika toliko mistificiran i izazvao toliko različitih tumačenja. Rijetko koji je susret i razgovor dobio toliko negativno značenje da je postao neka vrsta hrvatskog (ali ne i srpskog) „istočnoga grijeha“.
Sastanak u Karađorđevu postao je dio političke mitologije i već se dva desetljeća koristi kao „dokaz“ za „pogrešnu“ hrvatsku politiku devedesetih godina i „krivnju“ predsjednika Tuđmana za „podjelu“ Bosne i Hercegovine, ali i za krivnju svake hrvatske politike koja bi pokazala da su Hrvati u BiH konstitutivan narod koji ima svoj identitet i politički subjektivitet. Svatko onaj u Hrvatskoj i u BiH tko bi postavio pitanje prava tamošnjih Hrvata riskirao bi da bude proglašen „djeliteljem Bosne“ i „nastavljačem dogovora iz Karađorđeva“.
Teza da je tamo dogovorena podjela BiH toliko je puta ponovljena da zvuči gotovo nevjerojatnom činjenica da nema nikakvoga dokaza da se tamo o BiH uopće razgovaralo, a kamoli dogovaralo. Uzalud su akteri sastanka više puta demantirali optužbe, kao što su ih demantirali i događaji koji su uslijedili.
