Nakon sklapanja poznate Austro-ugarske nagodbe do tada jedinstvena Habsburška monarhija podijeljena je na dva dijela: na austrijski dio ili Cislajtaniju i ugarski dio ili Translajtaniju. Tako su se i hrvatske zemlje našle podijeljene: Dalmacija i Istra pripadale su austrijskom dijelu, a Banska Hrvatska, (od 1881. i Vojna Krajina), ugarskom dijelu, odnosno Translajtaniji. Od tog vremena Austro-Ugarska je imala tri vojske: zajedničku vojsku, das Kaiserliche und Königliche Heer (skraćeno: c. i k.) i zajedničku ratnu mornaricu; Austrijsku zemaljsku obranu: das Kaiserlichkönigliche Landwehr (skraćeno: c.k.); Ugarsku zemaljsku obranu: Magyar kiralyi honvedseg (mađarsko domobranstvo). U sklopu honvedsega Hrvati su u skladu sa svojom nagodbom formirali Hrvatsko domobranstvo s posebnim statusom.
Sukladno takvoj podjeli bila je ustrojena i vojska. U Dalmaciji i Istri ustrojene su postrojbe zajedničke vojske (c. i k.) i postrojbe austrijske zemaljske obrane (Kaiserlich-königliches Landwehr, odnosno austrijsko domobranstvo). U Banskoj Hrvatskoj (Hrvatska i Slavonija) ustrojene su također postrojbe zajedničke vojske, ali i postrojbe Hrvatskog domobranstva. Postrojbe Hrvatskog domobranstva djelovale su unutar Ugarske zemaljske obrane, ali su imale poseban status (hrvatski kao službeni jezik). Kada govorimo o sudjelovanju Hrvata u Prvome svjetskom ratu, treba govoriti o postrojbama u koje su Hrvati bili mobilizirani. Na području Banske Hrvatske ustrojen je XIII. zbor sa zapovjedništvom u Zagrebu i u njemu su bile okupljene gotovo sve postrojbe zajedničke vojske i domobranstva iz tog dijela Hrvatske.
U XIII. zboru iz sastava zajedničke vojske bile su 7. (Osijek). i 36. (Zagreb) pješačka divizija. Uoči rata 7. pješačka divizija sastojala se od 13. i 14. pješačke brigade sa sjedištima u Osijeku i Zemunu. Osječku, 13. brigadu, tvorile su dvije pukovnije: 52. (Pečuh) i 78. (Osijek) i 13. inženjerijska bojna, dok su 14., zemunsku brigadu, tvorile također dvije pukovnije: 68. (Szolnok) i 96. (Karlovac) i 31. lovačka bojna. Treba spomenuti da 7. pješačka divizija u kolovozu 1914. na srbijansku frontu nije bila upućena kao cjelina. 36. pješačku diviziju zajedničke vojske činile su 71. i 72. brigada sa sjedištima u Rijeci i Zagrebu, 71. (riječku) brigadu tvorile su 70. i 79. pukovnija iz Petrovaradina, odnosno Otočca, a 72. brigadu 1 bataljun 16. pukovnije (Bjelovar), 53. (zagrebačka) pukovnija i 97. pukovnija (Trst). Potkraj rata u sklopu velike reforme formirane su još dvije pukovnije zajedničke vojske: 116 slavonska i 135. zagrebačka. U sastavu XIII. zbora bile su i: 8. konjička brigada, 13. brigada poljskog topništva pukovnije iz Osijeka, Varaždina i Zagreba, 13. divizija podvoza (train) i 23. sanitetski odjel.
Kada je riječ o Hrvatskom domobranstvu, dakle domobranstvu s područja Banske Hrvatske, najveći dio hrvatskog domobranstva bio je koncentriran u 42. domobranskoj pješačkoj diviziji. Zbog svojih iznimnih uspjeha ta je divizija dobila pridjevak ‘’Vražja’’. Nju su činile 83. i 84. domobranska pješačka brigada, (Zagreb i Osijek), a 83. brigadu tvorile su dvije pukovnije: 25 zagrebačka i 26. karlovačka, dok su 84. brigadu tvorile također dvije pukovnije: 27. sisačka i 28. osječka. Potkraj 1915. formirana je i 33. domobranska pješačka pukovnija Zagreb, Karlovac i Sisak, a s područja Nove Gradiške 311. domobranska pješačka pukovnija (trahomaši). Posebno je važno spomenuti da hrvatske postrojbe u sam rat nipošto nisu ušle u ovako idealnom sastavu. Već na samom početku rata pojedine pukovnije naći će se u novim brigadama (npr. 70. pukovnija u sastavu 63. pješačke brigade c. i k. 32. budimpeštanske pješačke divizije), a čak i pojedini bataljuni bili su izvan svojih pukovnija (npr. IV. bataljun 53. pukovnije, II. bataljun 70. pukovnije i II. bataljun 96. pukovnije - svi u brdskim brigadama XV. zbora, a tri bataljuna 16. pukovnije u sastavu II. zbora).
Stoga je važno spomenuti da, želi li se pisati o hrvatskim postrojbama u Prvome svjetskom ratu, mora se pisati o svakoj postrojbi posebno jer je malo njih jedinstveno nastupalo na ratištu. U Dalmaciji i Istri postrojbe zajedničke vojske i austrijskog domobranstva popunjavale su III. i XVI. zbor. Temeljne postrojbe zajedničke vojske bile su 22. pješačka regimenta iz Sinja, 97. pješačka regimenta iz Trsta, a 1918. formirana je i 122. regimenta. Dalmatinsko domobranstvo (i pučki ustanak) činile su c.k. 23. pješačka regimenta iz sjeverne Dalmacije, c.k. 37. regimenta iz južne Dalmacije te c.k. 5. istarska regimenta, čiju su polovinu ljudstva činili Hrvati. Tu su također i 155. i 157. pučkoustanički bataljun kao i dalmatinski divizion strijelaca konjanika. Treba spomenuti da je više od 40 posto austro-ugarske ratne mornarice činio hrvatski kadar. Hrvatske postrojbe naći ćemo na svim ratištima Prvoga svjetskog rata.
Prve ratne godine koncentrirane su bile na balkansko ratište, ali ih već u drugoj ratnoj godini nalazimo na svim bojištima, ali ipak najviše na istočnom i talijanskom bojištu. Isto tako potrebno je istaknuti da su u pojedinim regimentama popunjavanim s mađarskog područja, odnosno iz pograničnih županija i današnjeg Gradišća, u određenom postotku bili i Hrvati, pa to također treba imati na umu ako se želi ustanoviti približno točan broj Hrvata-sudionika Prvoga svjetskog rata. Pri izradi takve procjene potrebno je pripaziti na nekoliko važnih čimbenika: postotak popunjenosti postrojbi, broj bataljuna za popunu ili, kako se drugačije kaže, marš bataljuna; do kraja rata na fronte su poslana i do 44 marš bataljuna svake pukovnije. Treba voditi računa i o formacijama u koje su ti marš bataljuni uvrštavani.
Također treba paziti na postotak Hrvata u miješanim domobranskim i pučkoustaničkim formacijama, kao i postotak Hrvata u mornarici, žandarmeriji i etapnim službama. Konačno, u neposrednu pozadinu bojišta poslane su brojne mobilizirane radničke (građevne) i nosačke postrojbe, koje su također otrpjele znatne gubitke. Zanimljivo je pismo podmaršala Teodora Bekića, zapovjednika 83. brigade 42. domobranske divizije, što ga je u srpnju 1916. uputio Stjepanu Sarkotiću.
Potresan je podatak da je do VII. mjeseca 1916. zagrebački VI. domobranski distrikt na bojno polje poslao više od 500.000 ljudi (domobrana i pučkih ustaša). Ponajprije zbog brojnih numeričkih podataka to je pismo važan izvor podataka o hrvatskoj vojnoj povijesti u Prvom svjetskom ratu. U hrvatskoj historiografiji ne postoji točna procjena broja Hrvata koji su sudjelovali u Prvome svjetskom ratu. Najcjelovitiji pokušaj izveo je Lovro Galić u svom, za sada neobjavljenom radu. Prema tim procjenama, s područja današnje Hrvatske (uključujući i Hrvate iz ostalih dijelova Zemalja krune sv. Stjepana) ukupno je bilo gotovo 700.000 mobiliziranih. Kada se tom broju dodaju mobilizirani iz Bosne i Hercegovine, njih oko 360.000, brojka se penje na više od milijuna.
U usporedbi s brojem stanovnika u Trojednoj kraljevini mobilizirano je 17,8 posto, a u Dalmaciji i Istri 16,2 posto pučanstva (U Dalmaciji sigurno više od 18 posto, jer je stanovništva zbog emigracija u predratnim godinama bilo osjetno manje nego što bi se dalo zaključiti iz posljednjeg popisa 1910.), a u BiH čak 19 posto stanovništva. Usporedi li se to s prosječno 15,6 posto za cijelu Monarhiju, nije potreban nikakav dodatni komentar. Utvrđivanje točnog broja poginulih nije nimalo jednostavno. Najveći su problem oni koji su u listama gubitaka evidentirani kao nestali (odnosno nisu službeno proglašeni mrtvima, a nije stigla potvrda Crvenog križa da su dospjeli u zarobljeništvo). Idući problem su oni za koje se zna da su dospjeli u rusko zarobljeništvo, ali odonda im se gubi svaki trag. U ÖULK-u navedeno je da je od gotovo 2 milijuna austro-ugarskih zarobljenika oko 500.000 umrlo od gladi, bolesti ili iscrpljenosti, 150.000 od posljedica ranjavanja, 30.000 ih je ubila pobunjena soldateska, a 11.000 je poginulo u građanskom ratu (odnosno revoluciji).
Ukupni broj poginulih s područja današnje Hrvatske i BiH je između 175 i 190 tisuća. Dok je kod pripadnika XIII. korpusa postotak poginulih nešto niži nego kod dalmatinskih i BiH postrojbi, broj zarobljenih i nestalih je za efektive mobilizirane u Trojednoj kraljevini u postocima znatno veći nego u BiH (do kraja 1914. u Srbiji, pa zatim u jesen 1915. i ljeto 1916. i 1917. na ruskoj fronti).
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u travnju 2011. godine.
Pokoj vječni daruj im gospodine počivali u miru božjem ma gde da im kosti ležale.