Ivana i Maja i toga su se jutra dovikivale s balkona njihove zgrade na osječkom Vijencu Ivana Meštrovića. Gradom su odjekivali pucnjevi. – Idemo vidjeti tko je to u podrumu hrabar – našalila se 12-ogodišnja Maja, nesvjesna zvukova smrtne opasnosti.
Već se neko vrijeme događalo nešto što ni jedna ni druga nisu razumjele. Njezina najbolja prijateljica, s kojom je dijelila ulaz u zgradu, ali i školsku klupu, izmilila je glavu kroz prozor. Bila je u pidžami i raščupana. Kazaljke su pokazivale osam sati. – Pričekaj, idem se samo obući pa dolazim – prihvatila je spremno poziv. Pozdravile su se s obećanjem da se vide za nekoliko minuta. Maja je maknula trogodišnju sestru s balkona i ušla u stan. Majka joj je radila u bolnici pa je neprestano zabrinuto zvala i provjeravala jesu li na sigurnom. Nije se plašila, nisu ju ni najmanje brinule priče o pucnjavi iz “tamo neke vojarne”. Za nju su još uvijek trajali ljetni školski praznici i imala je druge “brige”.
Dok se spremala za šetnju do podruma nije ni slutila da je razgovor koji je netom prije vodila s Ivanom bio njihov posljednji. Desetak minuta kasnije odjeknula je snažna eksplozija. Granata ispaljena iz vojarne udarila je u njihovu zgradu. Jedan je stan bio potpuno razoren. Ivana Vujić u njemu je na mjestu poginula. Trinaestogodišnja djevojčica bila je prva civilna žrtva u Domovinskom ratu u Osijeku. Život joj je ugašen 3. rujna 1991. godine. Njezini su roditelji Branka i Ivan teško ozlijeđeni, majka se dugo borila za život. Bila im je jedino dijete. – Prozori su se srušili, stan se napunio prašinom. I više nismo znali što se događa – priča Maja Puktalović Buljan. Uslijedio je kaos. Stanari su panično trčali u podrum, stigli su i gardisti koji su ih upućivali u školu preko puta pa su prelazili u nju, gdje bi trebali biti sigurniji.
– Konstantno sam pitala gdje je Ivana jer sam znala da je ostala u zgradi. Nisu znali kako da mi kažu što se dogodilo. Mama je odmah došla s posla, otac je isto neprestano bio s nama. Uvijek bi me nekako “otkačili”, govorili su tu je, tamo je – govori Maja.
Kada je opasnost prošla, mama je nju, malenu sestru i trogodišnjega brata ravno iz škole odvezla kod bake na selo. Nije stigla ni baciti pogled na zgradu. Maja i dalje nije znala istinu. Neprestano je plakala, kao da je, razmišlja o tome danas, nešto osjećala. I postavljala je milijun pitanja. U ulici gdje su joj živjeli djed i baka, inače izbjegli iz baranjskoga Bilja, u jednom se trenutku dogodila prometna nesreća. Majka je izašla pred kuću da vidi što se dogodilo. Ostavila je upaljen radio na komu su se upravo vrtile vijesti. Radio voditelj priopćio je kako je poginula djevojčica Ivana Vujić.
– I tada se moj svijet srušio. Imala sam 12 godina i prvi sam se put tada upoznala sa smrću. Nisam znala što se događa, vrištala sam, htjela sam ići tamo da ju vidim. Naravno da su mi rekli kako je to nemoguće jer je sve razoreno. Bilo je strašno u njezinom stanu, nije ostalo ništa – prisjeća se naša sugovornica njezinoga do tada najtužnijega i najtraumatičnijega dana. Odrasla je preko noći. A još večer ranije sve je bilo drukčije. Vidjele su se, kao i svaki dan prije toga, i dogovarale kako će se ići vozati biciklom po gradu. Obje su već bile nabavile knjige za sedmi razred. Poznavale su se malo više od godinu dana. Ivana je došla u školu „Vijenac“ iz OŠ „Fran Krsto Frankopan“. Išle su skupa u šesti razred, sjedile u istoj, drugoj klupi do prozora. U njihovoj „ekipi“ bila je još i kolegica Kristina. Maja je stanovala na drugom, Kristina na trećem, a Ivana na petom katu.
– Postale smo nerazdvojne, dijelile smo dječje tajne, vozile bicikl, skakale preko gume, igrale se, zadaće rješavale skupa. Roditelji su nas jedva razdvajali kako bi nas stavili na spavanje – smješka se Maja nostalgično.
U zgradu na Vijencu Ivana Meštrovića vratila se nekoliko dana kasnije. Roditelji joj ipak nisu dopustili da ide na posljednji ispraćaj najbližoj prijateljici, vjerojatno svjesni u kakvom je stanju. – Nekih se detalja ne sjećam. Meni ništa nije bilo jasno. Tko je to učinio, komu je ona bila kriva, zašto sad pucaju na nas i zbog čega je ona uopće poginula – navodi.
Školska se zvona te jeseni nisu oglasila. Učenici su nastavu slušali putem radija. Za vrijeme cijeloga rata Maja je kratko izbivala iz Osijeka, možda tek dva-tri tjedna. – Nagovarali smo roditelje da idemo kući, pravili im scene. Ne znam je li to bilo dobro ili nije, ali danas, kada pogledam unatrag, nije mi žao što sam u svim tim teškim trenutcima bila u svom gradu. Mislim da sam na taj načim spoznala što su nam učinili – ističe. Trudi se, dodaje, i moli se Bogu da ne mrzi. A dugo je, jako dugo mrzila i krivila svakoga. No u njezinoj su se glavi stvari promijenile nakon jednoga dugačkoga razgovora s Ivaninim ocem. Upravo su ju njegove riječi potaknule da ne živi s osjećajem mržnje i ne osuđuje ljude.
– Rekao mi je da je on izgubio svoju Ivanu, ali ne mrzi nikoga. I poslije toga se u meni nešto prelomilo. Ne smijem ići s mržnjom jer time nećemo ništa postići, ali trudim se da ne zaboravim – govori nam.
S Ivaninim je roditeljima ostala u kontaktu. S vremena na vrijeme ih posjećuje, ali posljednjih godina ipak rjeđe. Ne zato što ne želi, objašnjava ona, nego strahuje da im time možda otežava – možda se, gledajući u nju, pitaju kako bi izgleda njihova kći, gdje bi radila, bi li se udala. Majka je zbog stradavanja ostala nepokretna i prikovana za kolica. – Ona nije imala ni brata ni sestru. Ponekad sam se znala zapitati, možda je to strašno za reći, zašto nisam ja poginula, jer ja imam i brata i sestru. Onda bi ona ostala njezinim roditeljima, a moji bi imali još utjehu u preostalih dvoje djece. Ovako su oni ostali sami – izgovara teškim glasom.
Maja još uvijek ima stan u istoj zgradi, iako živi u Bilju. Razgovarali smo s njom dok je stajala uz Ivanin grob. Na dvadesetu godišnjicu Ivanine pogibije došla je, zajedno s njihovom bivšom razrednicom Ljerkom Mađarević Kubatka, ravnateljem Stjepanom Sokolom i nekolicinom prijatelja, položiti cvijeće i upaliti svijeću. Da se ne zaboravi. – Mislim da smo to dužni za nju napraviti i da neki ljudi trebaju čuti što se dogodilo – smatra ona.
Prošlo je mnogo godina, život u gradu, i općenito, ide dalje. No sjeti je se, dodaje, i nakon dva desetljeća: – Jednostavno, ne smijem ju zaboraviti – ističe.
Kao opipljivu uspomenu na Ivanu i danas čuva jednu stranicu iz njezina dnevnika. Na 20. godišnjicu tragedije koja joj je obilježila djetinjstvo, Maja će sjećanje staviti na papir. „Noćas sam sanjala prošlost. Prijateljica i ja šetale smo uz Dravu i igrale neku čudnu igru maštom. Svjetlost je zračila u našem vrtu snova, ali jedan oblak koji nismo primijetile prekrio ju je i nastala je tama. (…) Tu na našim ulicama vozili smo bicikl, igrale se i ludovale i dijelile sitne tajne našeg djetinjstva. S koliko smo divnih nada gledali u budućnost! Tu smo živjeli i bili sretni, tu je jedan trenutak našeg života. Naša kuća nas je okružila svojim zidovima, ovdje smo razgovarali, smijali se i uživali u našoj mladosti. Nismo znali za pohlepnost, mržnju i nismo se tada bojali rata.”
Iz OŠ „Vijenac“ pokrenuli su inicijativu da se park na Vijencu Ivana Meštrovića, velikom osječkom naselju, nazove imenom Ivane Vujić, razigrane i divne djevojčice koja je, ističu, svojim dolaskom oplemenila njihovu školu.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u srpnju 2012.
