Uz timarski sustav smatra se da je vojska portinih robova, odnosno osmanska stajaća vojska, čimbenik koji je najzaslužniji za uspješnost i trajnost Osmanskog Carstva. Robovsko podrijetlo osmanske stajaće vojske, sastavljene od kapikulu konjice, topničkih odreda te zloglasnih janjičara, naišlo je na osudu diljem Europe. Međutim, kao što ćemo vidjeti, nije osmanski izum i odraz njihove „urođene okrutnosti“, već tipična istočnjačka praksa koju su Osmanlije, s nekim preinakama, inkorporirali u svoj sustav. Još su islamski omejadski i abasidski kalifi dugo vremena oslonac svojoj vlasti nalazili u profesionalnim plaćeničkim vojskama, čija je odanost, kako je iskustvo pokazalo, bila dvojbena i nerijetko štetna po vladarske interese. Kako bi stvorili vojsku u koju se mogu pouzdati, od vladavine abasidskog kalifa Mutasima (833. – 842.) u vojne su redove počeli regrutirati kupljene robove i ratne zarobljenike zvane ghulami. No time nije riješen problem u potpunosti, budući da su prvobitni ghulami bili odrasli muškarci, nerijetko aristokratski zapovjednici već izgrađena vojnog ugleda i identiteta, zbog čega nisu smatrani u potpunosti pouzdanima. U potrazi za rješenjem Mutasim je donio drastičnu odredbu o prikupljanju mladih robova kojima su kalifovi zapovjednici trebali usaditi tražene vojne i duhovne vještine. Njihovo ih je robovsko podrijetlo, kao i odvojenost od svijeta koji su poznavali, činilo apsolutno ovisnima i vezanima za vladara i njegovu sudbinu. Upravo će ta institucija postati simbolom Osmanskog Carstva.

Prevaranti imaju novu metodu varanja: “Odmah sam shvatila da je nešto čudno”