KONTROVERZE

I vojni krugovi bili protiv Führera (drugi dio)

Tporta.hr
25.07.2018.
u 09:35

Urotnički krugovi u Berlinu počeli su usporedo pucati na više linija. Prvi je udarac zavjerenicima došao nakon uhićenja jednog Abwehrovog agenta.

Razočarani zavjerenici hitno su se reorganizirali, preformulirali planove i pristupili novoj metodi pokušaja atentata. Hitlera se naumilo ubiti „kaputnim atentatom“, samoubilačkim pokušajem pristupanja cilju sa bombom u kaputu. Jedino moguće poprište takve akcije bile su društvene svečanosti u Berlinu kojima je Hitler morao službeno prisustvovati. Plan je imao veliki potencijal jer aktivira li se bomba ona je mogla usmrtiti i diktatora, ali i njegove najbliže suradnike, redovite pratitelje na takvim događajima.

No, zamisao je imala jednu veliku i realnu prepreku; samog Hitlera. Promjenjivost njegovih termina dolazaka, rasporeda, provedenog vremena... bila je konstanta. U stvari je bilo potrebno malo čudo da se Hitler pojavi u točno vrijeme i ostane prisutan u okviru protokolarno predviđenih 30 minuta što bi omogućilo atentatoru da pokrene mehanizam kojemu je do detonacije trebalo nešto više od 10 minuta, uz što je još bilo nužno i dospjeti u neposrednu Hitlerovu blizinu u vrijeme eksplozije. Pokazalo se da je simbioza tih čimbenika bila neizvediva. Pokušaja je bilo nekoliko, ali Führer nije došao niti na jednu svečanost na vrijeme, a niti se pridržavao rasporeda što je u jednom od pokušaja atentata skoro rezultiralo masakrom nedužnih posjetitelja. Bilo je jasno da nema nikakvog smisla prijevremeno pokretati mehanizam bombe koja je mogla pobiti velik broj ljudi, ali ne i samu metu, a što bi u konačnici upropastilo urotničku grupu. Hitler je bio krajnje nepredvidiva osoba; nije se nikad znalo što će odlučiti, a kako se sve rjeđe počeo ukazivati na svečanostima, urotnici su odustali od ovakve vrste pokušaja atentata.

Novi neuspjesi, uz razne druge vanjske čimbenike, uvjetovali su promjene u urotničkoj grupi. Nije se više inzistiralo na snubljenju feldmaršala za sudjelovanjem u uroti već se u pokret počinju primati niži časnici, spremniji za opciju atentata. Također, 1943. godine došlo je i do strukturalnih promjena gdje je, stjecajem okolnosti, iz urote izbačeno „meko krilo“, odnosno skupina intelektualaca koja se protivila atentatu. Ostatak civilnih urotnika na čelu s Beckom otada sve više forsira diplomatske aktivnosti sa zapadnim zemljama ne bi li osigurali bolje uvjete mira za Njemačku nakon provođenja državnog udara. Pregovori su se pokušali inicirati preko veza u Švedskoj i Švicarskoj, uglavnom preko poslovnih ljudi koji su bili povezani s britanskom diplomacijom. No, bili su to idealistički pokušaji jer urotnici nisu imali ništa konkretno ponuditi, osim namjere o atentatu, pa i nije bilo moguće dobiti čvrsto obećanje o eventualnim ustupcima. Efekta, dakle, nije bilo, osim što su nezadovoljnici postajali sve lakše mete za Gestapo.

Urotnički krugovi u Berlinu počeli su usporedo pucati na više linija. Prvi je udarac zavjerenicima došao nakon uhićenja jednog Abwehrovog agenta. Dotični je uhićen u švercanju deviza, te je pritisnut počeo odavati važne informacije o svojoj službi, a u priču je upleo i neke od najznačajnijih urotnika: državnog savjetnika, von Dohnanya i generala Ostera, kao i neke od diplomatskih akcija urotnika (kontakte s Britancima). Oni su privedeni, preslušani, ali se nisu slomili; ostali su čvrsti i nisu otkrili urotu. Ipak, za samu operaciju njihova je priča završena. Urotnici više nisu mogli računati na Osterove usluge koji je dotad vukao ključne poteze u Berlinu, a njegovu ulogu je preuzeo general Friedrich Olbricht. Drugi lom došao je novim uhićenjima poslije Gestapovog infiltriranja u krug intelektualaca i značajnih političara koji su održavali antinacističke kružoke u salonu gospođe Anne Solf.

Gestapov uspjeh bio je golem; pogubljene su 74 osobe, mnogi uglednici pozatvarani su, a prikupljeno je i dovoljno dokaza kojima se napokon srušio konkurentski Abwehr. Uvijek oprezni Canaris nije ostavljao „tragove“, te je samo degradiran na poziciju šefa Ureda za ekonomsku i trgovačku službu. Ipak, ukidanje Abwehra predstavljao je veliki udarac za urotnike; ostali su bez logističke potpore, ali i glavnog izvora informacija. Generali Tresckow i novi berlinski vođa Olbricht suočeni su sa novom situacijom, ali nisu posustali. Štoviše, intenzivirali su aktivnosti i promjenili taktiku. Uvidjeli su dvije stvari: državni udar koji će doći sam od sebe kao posljedica atentata nije realno izvediva opcija, a isto tako nije realno očekivati da će uvijek neodlučni feldmaršali napokon pristati uz organizaciju. Dakle, odustalo se od uzročno-posljedičnog državnog udara, a počeo se planirati „punokrvni“ vojni puč, akciju koja ima svrhu pomesti ne samo Hitlera, nego i sve njemu odane elemente. Kako bi povezao liniju komunikacije između Istočnog bojišta i urotnika u Berlinu, te kako bi kreirao logističku pripremu udara, von Tresckow je zatražio i dobio odmor, dopust od napora zbog boravka na ratištu. U idućih 10 tjedana on se liječio kod sestre u blizini Berlina, te je mogao postaviti paukovu mrežu nadolazećeg puča. Prva stvar koju je Tresckow posložio bio je odabir vojne sile koja će izvršiti državni udar. Izbor je pao na Rezervnu armiju, neelitnu postrojbu, ali jedinu realno dostupnu grupu za provođenje akcije. Kako su sve druge vojne jedinice bile raspoređene diljem bojišta, upravljanje ovakvom vojnom formacijom moglo je rezultirati provođenjem uspješnog vojnog udara. S njima je, u jednoj kvalitetno planiranoj akciji, bilo izvedivo onesposobiti djelovanje temelja nacističkog sistema: odreda SS trupa, a čime bi se u Berlinu uistinu bez većih problema mogla preuzeti vlast. To svakako nije bio jednostavan zadatak, pogotovo što su snage SS-a bile znatno jače od snaga rezervne vojske, ali je, s obzirom na očekivani efekt iznenađenja, to bila izvediva i realno moguća misija.

Čovjek koji je trebao iskoristiti takav adut bio je general Olbricht budući da je bio zamjenik generala Friedricha Fromma, zapovjednika Rezervne armije. No, za doći u priliku provođenja vojnog udara trebalo je prvo ubiti Hitlera, što je vremenom postalo gotovo neizvedivo. Uz svu nepredvidivost, Führer je čak i ono što se može nazvati uobičajenim radnjama obavljao na granici normalnog. Radni dan počinjao mu je buđenjem u 10 sati ujutro, a do podne je vrijeme proveo u čitanju novina i izvješća, te slušanju pobočnikovog izvješća. Potom bi u podne sudjelovao u dnevnoj konferenciji o situaciji na ratištima gdje je bio pozivan samo uski krug časnika. Od 14 do 18 ili 19 sati bilo je vrijeme za objed, potom i popodnevno spavanje.

Nakon večere, oko 22 sata, započinjali bi kružoci na kojima bi Hitler s odabranim časnicima diskutirao o problemima u Reichu i na ratištu. Takva bi seansa trajala do 4-5 sati ujutro i zasigurno je bila noćna mora zapovlaštene suradnike koji su potom morali izravno ići na teren, dok bi Führer pošao usnuti svoju svakodnevnu rundu odmora od nekoliko sati. Samo iznimne situacije mogle su narušiti taj svakodnevni raspored. Potpuno je, dakle, jasno da je u završnim ratnim godinama bilo nemoguće pristupiti Hitleru koji je isprva minimalizirao, a potom i ukinuo pojavljivanja u javnosti. Potencijalni atentator morao se domoći časti kako bi nazočio popodnevnoj konferenciji ili večernjem brifingu čemu se rijetko tko izvan kruga najbližih suradnika i odabranih časnika uopće mogao nadati. General von Tresckow pokušao je ishoditi prijem na nekom od tih sastanaka kako bi počinio atentat makar i pištoljem, ali mu je sav trud, unatoč aktiviranju jakih veza, bio uzaludan. Baš kao što su još uzaludniji bili njegovi pokušaji da istim vezama pokuša namamiti Hitlera na novi posjet Istočnom bojištu.

U proljeće 1944. godine urotnici uistinu nisu imali razloga za dobro raspoloženje. U provedbu atentata bilo je teško uopće vjerovati, a Gestapo je sve više bio na tragu skupini. K tome je i najodlučniji član, ustvari vođa urote, von Tresckow morao poći natrag na bojišnicu. Berlinski krug živnuo je tek priključivanjem vatrenog časnika, Clausa Schenk von Stauffenberga, koji se strelovito brzo uzdignuo u urotničkoj hijerarhiji. Uskoro ga je, na veliko iznenađenje, Olbricht predložio kao zamjenu za generala Ostera. Stauffenberg je bio idealan izbor; osim što je bio sposoban i odlučan, on je uskoro postao jedan od rijetkih Nijemaca koji su imali pristup Hitlerovom Glavnom stanu.

Naravno, von Tresckow je i dalje ostao vodeća osoba urote, iako je jasno koliko mu je udaljenost onemogućavala komunikaciju. Nakon savezničkog iskrcavanja u Francuskoj, 6. lipnja 1944. godine, Tresckow je morao donijeti najvažniju odluku. Urotnici su se našli suočeni sa nizom pitanja i sa neizmjerno kompliciranijom situacijom od prije svega par mjeseci. I dotada je bilo potpuno jasno kako Njemačka gubi rat, ali sada se o tome moglo i vremenski nagađati. Bilo je jasno da je poraz neminovan, ali i da su Saveznici odlučili provesti plan potpune kapitulacije Reicha. U tim okolnostima cjenkanje ili diplomacija o pogodnostima za zemlju nakon izvršenog atentata više jednostavno nije imalo staru težinu. Nije bilo jasno ni što bi se vojnim udarom postiglo u Njemačkoj. Bi li automatski prekid rata bila uistinu opcija koju će Hitlerovo ubojstvo proizvesti? I neće li ubojstvo omraženog Führera pretvoriti u mučenika, a grupu urotnika u skupinu onih koji su Njemačkoj izdajom donijeli novi poraz u svjetskom ratu?

Ipak, von Tresckow je poslao nedvosmislenu poruku: „Atentat mora biti izvršen pod svaku cijenu. Čak i ako ne uspije, mora se poduzeti pokušaj za prisvajanje vlasti u glavnom gradu“. Štoviše, plan je i nadograđen tako što se Stauffenberga smjesta poslalo u Francusku da iznova pokuša pridobiti važne vojskovođe. On je u zavjeru pokušao uvući feldmaršala von Klugea kojega sudbina, izgleda, nikako nije htjela izostaviti izvan ove urote. Kluge je na mjestu zapovjednika cijelog Zapadnog bojišta zamjenio feldmaršala, Gerda von Rundstedta koji je upravo tih dana zbog neslaganja s Hitlerovom samoubilačkom taktikom za obranu Francuske bio degradiran. Još više, Hitlerovoj taktici u Francuskoj suprotstavio se i Rundstedtov zamjenik, feldmaršal Erwin Rommel koji je također degradiran, a koji je poslije, po svemu sudeći, prilično aktivno pristupio urotničkom krugu. Klugeov odgovor emisarima von Tresckowa koji su tražili pristanak uz urotu i propuštanje Saveznika bio je dvosmislen.

On, u stvari, nije dao nikakav konkretan odgovor, vjerojatno čekajući da ga slijed događaja sam priključi određenoj struji. Naravno, nije se više moglo čekati nove vijesti, niti promjene u raspoloženju njemačkih zapovjednika. Von Tresckow je inzistirao na atentatu, a pukovnik Stauffenberg rezolutno je tu obavezu preuzeo na sebe. Što se tiče snubljenja najviših zapovjednika, tu više stvarno nije bilo smisla nastaviti s moljakanjem. Tijekom dvije godine bili su kontaktirani najistaknutiji feldmaršali: von Paulus, von Kluge, von Rundstedt, von Manstein..., a svi su se oni krajnje neodređeno očitovali. U stvari, više su iskazali nevoljkost za jedan u vojničko-pruskom duhu nedopustiv čin, nego što su imali nešto protiv Hitlerove eliminacije. Nije više imalo svrhe zavaravati se. Urotnici su morali krenuti u akciju s kadrom s kojim su raspolagali. Od najviših časnika u Njemačkoj mogli su računati samo na feldmaršala Erwina von Witzlebena koji je trebao postati vrhovni vojni zapovjednik Njemačke.

Uz njega se kao vrlo važnim adutom računalo još i na ime feldmaršala Rommela kojemu su bile ponuđene najviše vojne i političke funkcije. Ipak, očekivana Rommelova pomoć u konačnici je izostala. Sudbina se iznova grubo poigrala s urotničkim planovima jer je Rommel doživio bizarnu automobilsku nesreću zbog koje je samu završnicu urote proveo potpuno izbačen iz stroja, liječeći teške ozljede. Što reći o pukovniku Stauffenbergu? Možda se može konstatirati da je on sve što Hitler nije. Potjecao je iz vrlo ugledne plemićke katoličke obitelji, blistave vojničke tradicije. Otac mu je bio dvorski maršal posljednjeg würtemberškog kralja. Bio je privlačan, ljubitelj sporta, umjetnosti i književnosti. U razdoblju formiranja zasigurno nije imao ništa protiv nacionalsocijalizma, iako se nije pozitivno izjašnjavao spram stalnog širenja ratnih operacija. Proslavio se kao odličan časnik u borbama u Poljskoj i Francuskoj, a prvi pravi šok i gađenje spram sistema i rata doživio je u Rusiji. Tamo se zalagao za neobičnu, ali nikako ne i besmislenu ideju o ustrojavanju ruskih postrojbi mnogih nezadovoljnika Staljinovim režimom.

Na žalost, umjesto toga svjedočio je brutalnosti SS jedinica koje su likvidirale „nepodobno“ stanovništvo gotovo industrijskom rutinom. U Rusiji je upoznao i von Tresckowa kojemu se Stauffenberg svidio kao osoba na koju se može računati za urotničke planove. Stauffenbergu se smučila i staljingradska katastrofa i pokolji nad Rusima, te je tražio i dobio prenberga za Hitlerovog ubojicu prije nego što je on sam na tome inzistirao. Von Stauffenberg već je na primopredaji dužnosti dao do znanja svom nadređenom, general-pukovniku Friedrichu Frommu, kako smatra da zemlju čeka poraz zbog Hitlerove katastrofalne politike. Fromm se, poput von Klugea, nije izjašnjavao ni pozitivno ni negativno o takvim stavovima. Inače, Stauffenbergovo vojno zaduženje bila je izradba izvješća, svojevrsnih projekcija o mogućnostima Rezervne armije za popunjavanjem postrojbi koje su diljem bojišta kopnile i trebale nepresušnu popunu. Takve je izvještaje trebalo predati Hitleru na uviđaj, koji je pomoću njih određivao kada, kome i koliko popune može biti poslano na bojište. Uspjeh atentata, pa i uspjeh u pokretanju Rezervne armije u ovladavanje Berlinom, nisu mogli jamčiti uspješan nastavak državnog udara. Naime, trebalo je onesposobiti nadmoćnije vojne postrojbe: Göringove protuavionske snage, te brojnije SS postrojbe. Stauffenberg se pouzdao u efekt iznenađenja, ali i pomoć policije čiji je šef, grof Heinrich von Helldorf, bio čvrsti sudionik zavjere. Trebalo je, kao prvo, presjeći kompletnu komunikaciju, mještaj u Tunis. Postoje indicije da je taj premještaj bio iniciran od Tresckowa zbog Stauffenbergovih sve glasnijih protesta protiv nacizma, iako on ni u Tunisu nije skrivao prezir spram režima. Tamo je, nakon dva mjeseca službe, bio ranjen u zračnom napadu Amerikanaca, nakon čega je jedva preživio i ostao invalid. Izgubio je lijevo oko, desnu ruku i dva prsta lijeve ruke. To ga nije demoraliziralo, nego, naprotiv, potaknulo da još više omrzne Hitlera, te je nakon teškog oporavka pisao generalu Olbrichtu da ga što hitnije vrati u aktivnu službu.

U jesen 1943. godine dobio je mjesto u Olbrichtovom stožeru u Berlinu. Vrlo brzo prodro je u sam vrh urotničke zajednice; bio je dobar organizator i bio je odlučan. Upravo su te dvije odlike bile nepostojeće u krugovima „starih“ urotnika. U organizaciju je, unatoč otporu konzervativnih lidera, uveo nove snage iz civilnog kruga, liberalne socijaliste i sindikaliste, pa čak i dva otpala Gestapovca. Stauffenberg je ubrzo uvidio da je Beck ostario, neodlučan, vjerojatno duhovno izmoren nakon operacije zloćudnog tumora i definitivno nedovoljno energičan. Zbog svih nabrojanih okolnosti Stauffenberg je polako, ali čvrsto preuzimao dirigentsku palicu u Berlinu. Ipak, Stauffenbergov izbor uloge atentatora imao je velikih nedostataka. S obzirom na poziciju u urotničkoj hijerarhiji, odlazak u samoubilačku akciju nije mogao imati svjetlu budućnost za rad te inertne skupine. Nadalje, on je bio profinjeni plemić i visoki časnik njemačke vojske, a ne obučeni ubojica.

Na koncu, Stauffeberg je bio invalid koji je bez šake desne ruke i tri prsta lijeve ruke trebao sklopiti i aktivirati eksplozivnu napravu! Čovjek koji je teškom mukom vezao vlastite cipele, trebao je pokrenuti složeni mehanizam kako bi ubio najmoćnijeg čovjeka na svijetu. No, budući da je 1. srpnja 1944. bio imenovan za načelnika stožera Rezervne armije, a to je bila dužnost koja je omogućavala izravan i toliko željeni kontakt sa Hitlerom, otvorila se prilika koju čovjek Stauffenbergovog karaktera nije mogao propustiti. Nakon svih preokreta, neuspjelih atentata i bizarnih nesreća, može se smatrati da je prst sudbine odabrao Stauffe nberga za Hitlerovog ubojicu prije nego što je on sam na tome inzistirao. Von Stauffenberg već je na primopredaji dužnosti dao do znanja svom nadređenom, general-pukovniku Friedrichu Frommu, kako smatra da zemlju čeka poraz zbog Hitlerove katastrofalne politike. Fromm se, poput von Klugea, nije izjašnjavao ni pozitivno ni negativno o takvim stavovima.

Inače, Stauffenbergovo vojno zaduženje bila je izradba izvješća, svojevrsnih projekcija o mogućnostima Rezervne armije za popunjavanjem postrojbi koje su diljem bojišta kopnile i trebale nepresušnu popunu. Takve je izvještaje trebalo predati Hitleru na uviđaj, koji je pomoću njih određivao kada, kome i koliko popune može biti poslano na bojište. Uspjeh atentata, pa i uspjeh u pokretanju Rezervne armije u ovladavanje Berlinom, nisu mogli jamčiti uspješan nastavak državnog udara. Naime, trebalo je onesposobiti nadmoćnije vojne postrojbe: Göringove protuavionske snage, te brojnije SS postrojbe. Stauffenberg se pouzdao u efekt iznenađenja, ali i pomoć policije čiji je šef, grof Heinrich von Helldorf, bio čvrsti sudionik zavjere. Trebalo je, kao prvo, presjeći kompletnu komunikaciju, te u svega dva-tri sata šoka i neznanja uhititi sve stupove režima u Berlinu.

Isti se scenarij trebao odigrati diljem Zapadne bojišnice. Čak i da je atentat uspješno izveden, cijeli državni puč ovisio je ne samo o aktiviranju Rezervne armije, već i o održavanju komunikativne blokade Hitlerovih pristaša s Rastenburgom. Tu je ulogu Stauffenberg namijenio generalu Erichu Fellgiebelu, načelniku Odjela za veze. Zašto je presjecanje komunikacija i otupljivanje SS-a bilo od krucijalne važnosti nakon sprovedenog atentata? Iz jednostavnog razloga što se nije riskirao samo uspjeh urote ili častan uzmak iz rata, nego je u kaosu moglo doći i do građanskog rata dvije suprotstavljene strane. Teško je bilo računati na uspjeh obiju ideja, pogotovo zbog neobičnog ponašanja zapovjednika berlinskog rezervnog sastava, Fromma. On je stalno bio neodlučan, te se u stvari ne zna točno je li bio dio zavjere, iako se pretpostavlja da ju je odobravao. Zavjerenici su doskočili toj neodlučnosti potpisavši u Frommovo ime čitav niz naredbi. Kako je plan ovaj puta uistinu bio sustavno pripremljen, urotnici su unaprijed pripremili upute za zapovjednike vojnih oblasti po kojima je trebalo izbaciti iz stroja kompletan Gestapo, i uspostaviti novu izvršnu vlast. Akciji i uroti upravo je Himlerov Gestapo stezao omču; nekoliko dana ranije krajnje lijevi građanski elementi, komunisti, sada dio prevratničkih kombinacija, bili su svi redom uhićeni. Signal urotnicima bio je jasan! Sama operacija nosila je naziv “Walküre”; naziv prikladan iz dva razloga.

Estetski je odgovarao planiranom atentatu jer su “walküren” bile djevice iz nordijske vojne mitologije; prekrasne vile koje lete nad bojištima birajući one koji će poginuti. Prilično značajniji element za naziv plana je što je on već legalno postojao kao dio operativnih planova njemačke vojske, a kojega je kao kukavičje jaje Hitleru podmetnuo lukavi Canaris. Naime, sumnjičavom Führeru dobro je zazvučala ideja osiguranja gradova u slučaju da u Njemačkoj izbiju socijalni nemiri. U toj varijanti Berlin bi zaštitila Frommova Rezervna armija, sa svim interventnim ovlastima. Ova ideja mora se nazvati izvrsnom; drskom, ali i krajnje domišljatom, jer uistinu zadivljuje zamisao da Hitlerova (režimska) paranoičnost bude upotrijebljena kao oružje koje će uništiti nacistički sistem.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u kolovozu 2011.


 

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije