Pavelićev general, kako su ga nazivali partizani, a istodobno pravoslavac koji se izjašnjavao kao Hrvat, domobranski general Mihajlo Lukić po mnogočemu se tijekom Drugoga svjetskog rata nije uklapao u stereotipe. Rođen je 1886. u Virju kao sin profesora na Muzičkoj akademiji Darka Lukića, koji ga je nakon završene gimnazije u Bjelovaru poslao u Višu školu za kadete u Karlovcu.
Tada je bila određena Lukićeva vojna karijera u tri države. Vojnu akademiju u Beču završio je taman na vrijeme da kao novopečeni niži časnik prvi put stane na branik domovine, ovaj put Austro-Ugarske Monarhije. Nakon vojnog i političkog pada Beča i Budimpešte, Lukić se ubrzano počeo uspinjati u vojnoj hijerarhiji Kraljevine Jugoslavije.
Biva unaprijeđen u pukovnika, zapovijeda 26. pješadijskim pukom u Sisku, a 1931. u Francuskoj stječe vojnu izobrazbu i o oklopnim vojnim sredstvima. Odmah potom na Vojnoj akademiji u Beogradu dobiva katedru za strategiju, na kojoj ostaje sve dok se još jedan veliki rat koji je harao Europom, nije zakotrljao i prema Balkanu.
