Prvi hitci u Domovinskom ratu ispaljeni su u travnju 1991. godine. U kolovozu je pobuna Srba prerasla u otvorenu agresiju Srbije i JNA na Hrvatsku. Najviše zahvaljujući pobjedi hrvatske vojske u istočnoj Slavoniji 2. siječnja 1992. godine sklopljeno je s agresorskom stranom krhko primirje i na crtu razdvajanja stigli su nenaoružani promatrači UN-a bez ikakvih ovlasti. Granate su i dalje padale po hrvatskim selima i gradovima.
U svibnju 1992. godine stižu prve naoružane međunarodne postrojbe UNPROFOR-a (UN provizorne snage). Bez obzira na njihovu prisutnost sukobi manjega intenziteta nastavljaju se. Hrvatske snage djeluju u Župi dubrovačkoj, na Miljevačkom platou i tijekom 1993. godine oslobađaju Maslenički džep, Peručko jezero i Medački džep. Međunarodna zajednica odlučila se na radikalniji potez ustrojivši međunarodne snage iz 32 zemlje sastavljene od oko 54.000 vojnika koje su kao IFOR (engl. Implemetation Force – primijenjene snage) stigle u Bosnu krajem 1995. godine. Glavni stožeri međunarodnih snaga postavljeni su u Mostaru, Tuzli i Banja Luci. Stožerom u Mostaru zapovijedali su Francuzi.
Sam stožer i dio pripadajućih postrojbi stigli su iz sastava 1. francuske oklopne divizije kao i laka oklopna vozila VBL. Za vrijeme opsade Sarajeva vozila VBL koja su pripadala francuskim snagama smještenima na području grada služila su i za prijevoz ranjenih građana do bolnica dobivši zbog toga naziv „sarajevski taksi". Godinu dana kasnije, 26. prosinca 1996. godine, IFOR postaje SFOR (engl. – Stabilisation Force). I dalje je sve poznato. Kada su propali pregovori američkoga ministra obrane Richarda Holbrookea s Miloševićem, Srbi su 23. travnja 1999. godine dobili ultimatum. Ili će prihvatiti novi sporazum i povlačenje znatnoga dijela vojske iz Bosne i Kosova ili će NATO započeti sa zračnim udarima. Sljedećega dana u 19.00 sati NATO zrakoplovi izbacili su prve bombe. Francuzi su s IFOR-om stigli u novim jednobojnim odorama. Kada je IFOR postao SFOR, da bi se i po vanjštini vidjela promjena, iz skladišta su vraćene starije kamuflažne odore. Na dan ultimatuma NATO-a sve postrojbe na terenu pripremile su se za rat sa srpskim snagama. Uzele su dovoljne količine streljiva, priručnih obrambenih sredstava i logistike koja je doslovno natrpana po vozilu.
Tijekom '80.-ih Francuzi su razvili lako oklopljeno amfibijsko vozilo VBL s pogonom na svim četirima kotačima (4x4). Oklop je štitio vozilo od lakoga streljačkog oružja, mina i dijelova granata. Oplata vozila štitila je posadu od bojnih otrova i nuklearnoga zračenja. Posada je imala dva do tri člana i pomoćno sjedalo za četvrtoga. Osnovno naoružanje sastojalo se od jedne strojnice kalibra 7,62 mm. Predviđena je i ugradnja teže strojnice kalibra 12,7mm. Sveukupno je do 1990. godine proizvedeno 922 VBL-a u inačicama zapovjednoga, izviđačkoga i protutenkovskoga vozila naoružanoga projektilima. Osnovni podaci za vozilo: masa: 3500 - 4000 kg, dimenzije: d- 3,8 do 4,0 m, š- 2,02 m i v- 1,70, najveća brzina 95 km/h i po vodi 5,4 Icrn/h. VBL je pokretao turbo dizel motor "Peugeot" XD35 TD snage 95 KS.
