Ove godine filmski festival u Puli obilježio je 60 godina djelovanja, tijekom kojih je izgradio status najznačajnijeg festivala na ovim prostorima. Već letimičan pogled na dobitnike Zlatne arene za najbolji film daje dobar pregled kinematografije bivše države te kroz nekolicinu naslova otkriva kako je žiri u mnogim slučajevima činio društveno važan iskorak nagrađujući filmove koji su po mnogočemu odražavali hrabrost autora u danom trenutku. Ovaj je trend postao osobito primjetan tijekom 80-ih godina kroz nagrađivane naslove poput „Otac na službenom putu“, „Život sa stricem“ ili „Balkanski špijun“, a vrhunac je dosegao 1990. godine na posljednjem održanom Festivalu jugoslavenskog filma (1991. festival je otkazan, od 1992. godine već kreće Filmski festival u Puli), kada je s četiri Zlatne arene i dvije posebne nagrade trijumfirao „Gluvi barut“ Bahrudina Bate Čengića. Objektivno gledajući, riječ je o posljednjem velikom filmu snimljenom u bivšoj Jugoslaviji, međurepubličkoj produkciji Jadran filma, sarajevskog DP Foruma i Beograd filma koja je bila u stanju okupiti najbolje iz tadašnje kinematografije. Ne samo da su bili angažirani ponajbolji predstavnici jugo-glumišta (Fabijan Šovagović, Boro Stjepanović, Branislav Lečić, Mira Furlan, Zaim Muzaferija, Josip Pejaković, Mustafa Nadarević, Zvonko Lepetić...), već je i ostatak suradnika u prefiksu imao „vrhunski“ – kameru je odradio Tomislav Pinter, montažu Andrija Zafranović, a glazbu je skladao Goran Bregović.

Dio hrvatskih građana dobiva povećanje plaće od 150 eura, a od rujna i dodatnih 50 eura