Krajem Prvoga svjetskog rata Italija je zauzela bivša austrougarska područja u sjevernome Jadranu, uključujući i Istru. Rapalskim ugovorom iz 1920. godine ozakonjena je talijanska aneksija Trsta, Gorice, Gradiške, dijela Kranjske, Istre, grada Zadra, otoka Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža.
Ubrzo nakon dolaska na vlast Benito Mussolini već postojeću želju za teritorijalnim širenjem pojačava retorikom fašističkoga ekspanzionizma. Kako je njegov pokret (kasnije stranka) povezivao talijanski nacionalizam i tekovine antičkoga Rimskog Carstva, Mussolini je svoju vanjsku politiku usmjeravao ka osnutku novoga, moćnoga Rimskog Carstva. Prvi talijansko-etiopski rat krajem 19. stoljeća završio je katastrofalnim porazom Talijana, ali su zadržali kolonije Eritreju i Somaliju, odakle su mogli ponovno zaprijetiti Etiopiji.
Na čelu etiopske monarhije od 1930. godine nalazio se „negus“ (car) Haile Selassie, iz tradicionalne kršćanske dinastije koja je držala da potječe od biblijskoga kralja Solomona. Od 1923. godine Etiopiji je pošlo za rukom postati članicom Lige naroda. U Rimu, godine 1932., sastavljen je tzv. „Izvještaj o Etiopiji“ („Relazione sull’Etiopia“), koji je predlagao kolonijalno širenje u Etiopiji. Mussolini je svojim generalima naredio izradu priprema za vojno osvajanje Etiopije. Glavni akter u budućem ratu trebao je biti, tada u svojim šezdesetim godinama, general Emilio De Bono, fašist „dalla prima ora“, što bi dopustilo tomu ratu da bude pravi fašistički vojni pohod i prikaz moći novoga režima.
Italiji je još samo bio potreban povod za invaziju. Incident kod mjesta Wal Wal na neoznačenoj graničnoj crti između Etiopije i Talijanske Somalije bio je, u tome smislu, dobrodošao. Riječ je o mjestu u Ogadenskoj pustinji prepunom izvorima koje su koristili lokalni nomadi.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. lipnja 2019.
