PTRD-41 - “Protivtankovoe ružje Degtarjeva obrazec 1941. “
Jednostavnost i cijena bila su dva osnovna kriterija kojima se pri konstruiranju svoje protutenkovske puške rukovodio konstruktor
Degtarjev. Kao rezultat takva promišljanja, a vjerojatno prema uzoru na njemačku PT pušku PzB 38, nastala je puška PTRD-41. Iako na prvi pogled više izgleda kao poluproizvod i djelo priučenog puškara, ona u biti u svoj svojoj do krajnjih granica minimalistički
oguljenoj formi predstavlja izuzetno domišljato i djelotvorno rješenje. Takav minimalistički obrađen vanjski izgled puške uopće ne
odaje dojam kako se radi o ozbiljnom i efikasnom oružju.
Upravo je to i bio cilj Degtarjeva, napraviti efikasno, pritom za proizvodnju nezahtjevno oružje. Primjenjujući sve svoje tehničko znanje djelovanja konstrukcija vatrenog oružja i razumijevanja balistike kao takve, Degtarjev je pažljivo integrirao vrlo zanimljiv sustav mehaničkog djelovanja u formu naizgled jeftinog poluproizvoda, čime je dobio rudimentarno, ali vrlo efikasno i praktično primjenjivo oružje. PTRD-41 je puška jednometka, napravljena u kalibru 14,5x114 mm s nekom vrstom polustrojnog djelovanja. Ako bismo je pokušali klasificirati, ma koliko nam strano zvučalo, pušku bi trebali opisati kao polustrojnu jednometku. Ovaj čudan i nadasve neuobičajen opis dolazi od sustava po kojem mehanika puške djeluje. Naime, rabeći energiju nastalu opaljenjem metka te tako nastali trzaj, cijev se puške zajedno sa zatvaračem i sandukom kreće prema natrag sabijajući pritom oprugu smještenu u kundaku.
Na svome putu prema natrag ručica zatvarača istodobno nailazi na koso postavljenu rampu koja zakreće zatvarač i vrši odbraljivanje, nakon čega se cijev sa sandukom pod djelovanjem sabijene opruge u kundaku vraća prema naprijed izbacujući pritom
praznu čahuru iz cijevi. Strijelac je, da bi nastavio pucati, morao ručno ubaciti metak u cijev i zabraviti zatvarač. Radi kretanja zatvarača čija je ručica postavljena s desne strane puškom se moglo pucati jedino s lijeve strane, zbog čega su s te strane postavljeni ciljnici i obrazina na koju je strijelac oslanjao glavu tijekom pucanja. Ciljnici su postavljeni na metalnim nosačima
koji strše par centimetara od cijevi. Prednji je ciljnik fiksni, klasične nož-izvedbe, dok je stražnji preklapajući s odjeljcima za predviđena gađanja na 400 i 1.000 m. Kako bi olakšao pucanje puškom Degtarjev je, osim opru ge u kundaku, na usta cijevi puške ugradio i plinsku kočnicu te pušku opremio dvonožnim osloncem. Puška je bila dugačka dva metra i teška 17,3 kg te vrlo jednostavna za rukovanje i laka za nošenje u čijem je vrhu ugrađena i ručica za nošenje. Obično su je prenosila dva vojnika,
koji su ujedno sačinjavali operativni „tim“, strijelca i punjača, a koji je u zavisnosti od uigranosti mogao ispaliti od osam do deset
metaka tijekom jedne minute. Nedugo nakon usvajanja, u operativnu uporabu prvi su primjerci puške javnosti predstavljeni već
početkom studenoga 1941. godine tijekom tradicionalne Vojne parade u Moskvi.
Kako su Nijemci bili praktično pred Moskvom, svoje je vatreno krštenje puška Degtarjeva imala upravo baš pred vratima
glavnog grada. U blizini sela Širjajevo 16. studenoga 1941. sovjetski su vojnici dobili priliku isprobati nove puške. Tom su prilikom po
prvi puta pucajući puškom PTRD- 41 uništili tenkove i oklopna vozila. Ipak, unatoč uspjehu i kasnijoj sovjetskoj ratnoj promidžbi, rezultat nije bio impresivan. Svaki je oklopnjak primio od 15 pa do čak 18 pogodaka prije negoli je bio uništen. No bez obzira na sve, sovjetski je pješak konačno dobio oružje kojim se kako-tako mogao suprotstaviti neprijateljskom oklopu, a koje je po mogućnostima
nadmašilo njemačke protutenkovske puške. Od trenutka kada su se upoznali s prvim primjercima zarobljenih sovjetskih PT pušaka, Nijemci su iskazivali hvale vrijedno poštovanje prema ovom oružju te ih žurno ubacivali u operativnu uporabu. Tako zarobljene
primjerke PTRD-41 označavali su kao Panzerbüchse 783(r) ili skraćeno PzB 783(r). U praksi se PTRD-41 dokazao kao izuzetno izdržljivo, pouzdano i jednostavno oružje, unatoč dužini lako za uporabu i održavanje, a jedina mu je mana, izvan klasičnih odlika koje prate uporabu ovoga snažnog oružja, bila vrlo glasan pucanj koji se javljao u trenutku opaljenja.
PTRS-41 - “Protivtankovoe ružje Simonova obrazec 1941.“
Za razliku od svoga kolege Degtarjeva, konstruktor Simonov krenuo je u drugom smjeru. Imajući u vidu nužnost žurnosti cijelog projekta i kratak zadani rok od svega mjesec dana, Simonov je odlučio ne eksperimentirati s novim konstrukcijama, već iskoristiti svoje postojeće konstrukcije i samo ih nadograditi za veći kalibar. Izbor je pao na konstrukciju njegove puške AVS-36 koja je već bila
u određenoj operativnoj uporabi u Crvenoj armiji. Razmjerno povećana i prilagođena balističkim potencijalima kalibra 14,5x114
mm nastala je poluautomatska PT puška PTRS-41. Dijametralno suprotna od puške PTRD-41 konstruktora Degtarjeva te ukupnim
gabaritima veća, duža, teža i nezgrapnija, puška Simonova je ipak radi svoga polustrojnog načina djelovanja privukla pozornost vrhuške Sovjetskog politbiroa, koji je nakon pozitivnih terenskih rezultata odobrio njenu proizvodnju i usvajanje u naoružanje Crvene
armije. Puška djeluje po klasičnom principu pozajmice plinova iz cijedrugo vi oružja. Tako odvedeni plinovi preko komore djeluju na klip (postavljen iznad cijevi) potiskujući ga prema natrag, a klip u svome kretanju prenosi impuls na zatvarač gurajući ga prema natrag.
Zatvarač na svome putu odbravljuje cijev, izvlači praznu čahuru iz cijevi i izbacuje ju te na svome povratku kupi novi metak koji unosi
u cijev i ponovno je zabravljuje. Iz polustrojnog sustava djelovanja proizlazi i najveća prednost PTRS- 41 spram puške Degtarjeva, a to je brzina paljbe koja je bila praktično duplo veća i iznosila je 15 metaka u minuti. No ona stvarna prednost ležala je u mogućnosti ispaljivanja brzih pet hitaca jedan za drugim što se u borbi pokazalo izuzetno vrijednom odlikom. Puška je bila opremljena tzv. spremnikom u koji se s donje strane umetao držač (engl. clip, slično rješenju na američkoj vojnoj pušci Garand M1) kapaciteta pet metaka kalibra 14,5x114 mm. Da bi se puška napunila i umetnuo novi držač metaka, bilo je potrebno prethodno otvoriti poklopac tijela spremnika (identično otvaranju poklopca spremnika na sovjetskoj pušci SKS kod nas poznatijoj kao PAP-ovka) i s donje strane umetnuti svježi držač.
Kao i slučaju puške PTRD-41, da bi se olakšalo pucanje na PTRS- 41 je ugrađen dvonožac, gumirani kundak, masivna plinska kočnica i pištoljski rukohvat (za razliku od uzora AVS-36). Kako je puška bila ukupno dugačka nešto više od dva metra (2.108 mm) te teža više od tri kilograma od puške PTRD-41, Simonov je radi lakšeg prijenosa ugradio ručicu za nošenje te omogućio razdvajanje puške na dva dijela, cijev s plinskim sustavom od sanduka puške s kundakom i zatvaračem. Iako idealno zamišljen, ovakav način transporta baš i nije bio prihvaćen od boraca, jer se ponovno sastavljanje puške u borbenim uvjetima pretvaralo u pravu malu avanturu u kojoj je u pravilu dolazilo do niza problema. Ciljnici su za razliku od onih na pušci PTRD-41 postavljeni s gornje strane puške, kao i na klasičnome suvremenome vatrenom oružju, s time da je stražnji podesiv po visini
s odjeljcima od 100 do čak 1.500 m. Unatoč tako optimistično napravljenom ciljniku, stvarna učinkovitost puške nije bila veća
od 300 m. Radi složenijeg mehanizma i u konačnici veće cijene izrade PTRS-41 nikada nije napravljena u onoj količini u kojoj je
napravljena kao PT puška Degtarjeva (tijekom 1941. godine napravljeno je samo 77 komada PTRS-a).
Osim nezgrapnosti puška je patila i od čestih zastoja. Posebice je tendencija ka zastojima dolazila do izražaja tijekom zimskih perioda, kada je kombinacija hladnog vremena i začepljena plinskih odvodnih rupica u cijevi bila pogubna za pouzdano polustrojno funkcioniranje oružja. No unatoč svemu, puška je bila vrlo cijenjena i hvaljena kako među Sovjetima, tako i među Nijemcima koji su u slučaju zarobljavanja nastojali što žurnije uporabiti protiv prijašnjih vlasnika. Tako zarobljene primjerke Nijemci su uvodili u svoje naoružanje pod oznakom Panzerbüchse 784(r) ili skraćeno PzB 784(r).
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u prosincu 2012.
