Sudjelovanje z a p a d n i h sila u raspadu jugoslavenske federacije potaknulo je opsežnu popularnu i akademsku literaturu u kojoj, usprkos nekoliko važnih iznimki, dominiraju neadekvatne ili duboko pogrešne interpretacije. Najrasprostranjenija od tih interpretacija, omiljena među mnogim bivšim diplomatima i analitičarima vanjskih politika, fokusira se na navodnu iznenadnost i nerješivost jugoslavenskog problema.
Za zagovornike ovog pristupa prvi znakovi upozorenja na nadolazeću oluju navodno su promaknuli radaru Zapada preokupiranog samim sobom, transformacijom istočne Europe i Sovjetskog Saveza i događajima u Perzijskom zaljevu. Svaka preventivna akcija u Jugoslaviji bila bi zahtijevala vrijeme i resurse nedostupne zapadnom savezu koji je činio prve korake prema novoj koncepciji zajedničke sigurnosti. Takva bi akcija također zahtijevala dalekovidnost i inovaciju koje su jednostavno bile izvan dosega diplomata i kreatora vanjskih politika rastegnutih ostalim obvezama.
Riječima jednog analitičara, „radilo se o paradigmatskoj ilustraciji Hegelove izreke o Minervinoj sovi koja započinje svoj let u suton. Postajemo mudri tek kada je prekasno za učinkovito djelovanje.“ Takva interpretacija, međutim, potpuno je pogrešna, i to iz jednostavnog razloga: oni čiji je zadatak bio da prate i analiziraju jugoslavensku krizu svoj su posao obavili besprijekorno.
