Austro-Ugarska je zbog svoga središnjeg položaja u Europi uvijek bila izložena napadima mogućih neprijatelja, a 1914. godine radilo se o svim susjednim državama, osim Švicarske i tadašnjega glavnog saveznika, Njemačkog Carstva. Italija je službeno bila saveznik, ali se početkom rata vjerovalo kako je samo pitanje dana ili mjeseca kada će i ona prijeći na protivničku stranu.
Prije 1914. mislilo se kako će se rat voditi samo protiv jednoga ili dvaju protivnika i tadašnji načelnik glavnog stožera cjelokupnih oružanih snaga, Feldmarschalleutnant (FML) Franz Conrad von Hötzendorf, koji je na taj položaj došao 1909., pripremio je tri ratna plana. Prvi je nazvan “Slučaj R” (“Fall R”), za rat samo protiv Rusije, drugi je bio “Slučaj I” - rat protiv Italije, a treći “Slučaj B” (Balkan) protiv Srbije i Crne Gore. Ipak, od 1915. rat je vođen na sve tri bojišnice istodobno i protiv gotovo svih europskih država i Japana (!), a od 1917. i protiv SAD-a, na što se početkom 20. stoljeća uopće nije ni mislilo. Kako bi se na jednome dijelu bojišnice moglo braniti dok se skupljalo snage za protunapad ili napadalo na drugom mjestu, Carstvo je raspolagalo nizom fortifikacija i utvrđenih područja (devet kopnenih i jednom pomorskom tvrđavom), ali je većina utvrda početkom 20. stoljeća bila zastarjela i naoružana starim topovima. U razdoblju od 1907. do 1910. godišnje je za fortifikacije cijelog Carstva odobravano oko 3,65 milijuna kruna, a 1911. šest milijuna kruna, ali je gotovo 50 posto te svote potrošeno za nove topove, dok su graditeljski poslovi zapostavljani. Jedna oklopljena haubica koštala je oko 400 tisuća kruna, a cijela utvrda sa šest haubica čak 2,4 milijuna, ne računajući građevinske radove. Istodobno su, primjerice, Talijani ulagali puno veće svote u svoja utvrđenja na granici prema Južnom Tirolu, spominje se 27,9 milijuna lira godišnje i posebni kredit od 186 milijuna lira samo za utvrde, dok se topove financiralo iz drugih budžeta.
Austrougarske fortifikacije postojale su na granici prema Rusiji u Galiciji, gdje je najveću ulogu imalo veliko prometno središte Przemysl, a poslije je i Krakow utvrđen kao “pojasna fortifikacija”. Sam Przemysl je uređen za blisku obranu, služio je kao “depot tvariva”, mjesto za okupljanje 2. vojske i “dvostruki mostobran” na rijeci San, a predstavljao je samo dio obrambene crte na rijekama San i Dnjestar. Krakow je bio modernije uređen i podobniji za “udaljenu obranu”, premda se vjerovalo kako Rusija nema topova velikoga dometa koji bi mogli naškoditi Przemyslu. Početkom kolovoza 1914. počelo je u Przemyslu reaktiviranje 34 pojasne fortifikacije, kao i 28 “jezgri” i samostalnih bitnica, a u “predziđu” tvrđave srušeno je i spaljeno 21 naselje i posječeno oko 1.000 hektara šume, kako bi se protivniku onemogućio skriveni prilazak. Poljska su utvrđenja na području dubine 50 km uključivala skloništa za pješaštvo i oko 200 poljskih bitnica, a ispred obrambenog pojasa su na milijun četvornih metara postavljena brojna minska polja i bodljikava žica. Radovi su dovršeni za šest tjedana, a sudjelovalo je oko 400 časnika i činovnika s 25.000 ljudi i 3.000 konja. Tvrđava je tijekom rata ipak bila odsječena, opkoljena i prisiljena na predaju, a jedan od glavnih razloga bila je štednja u predratnom razdoblju i manjak topova velikog dometa. Iako je trebao imati posadu od samo 50.000 ljudi, u Przemyslu je zarobljeno 2.300 časnika i 110.000 vojnika, koji su se morali predati, jer im je ponestalo zaliha. Pad Przemysla izazvao je paniku u Austro-Ugarskoj i strah od ruske invazije, do koje ipak nije došlo, jer su Rusi također pretrpjeli velike gubitke.
Tvrđava je poslije opet oslobođena, ali više nije imala prijašnju važnost. Prije rata razmišljalo se i o gradnji utvrđenja u Karpatima, posebice u području prijevoja Dukla, ali se od toga također odustalo zbog štednje i velike duljine granične crte. Područje Sedmogradske (Siebenbürgen, Transsylvania) na granici prema Rumunjskoj isto se htjelo zaštititi fortifikacijama, ali je 1911. (zbog štednje) napuštena već postojeća starija utvrda Karlsburg, iako je trebala biti pojačana mostobranom na rijeci Maros i povezana s tvrđavom Klausenburg (Cluj-Napoca). Rumunjska je potkraj 19. stoljeća bila saveznik Austro-Ugarske, da bi se početkom 20. stoljeća priklonila Rusiji. U slučaju rata Austro-Ugarska je planirala protiv Rusije djelovati ofenzivno, a protiv Rumunjske defenzivno, ali su tek početkom 1914. odobrena sredstva za pregled (!) zemljišta gdje se namjeravalo podići transilvanske utvrde. Glavni razlog bila je opsjednutost generala Conrada stanjem na granici prema Italiji, koju je smatrao većim neprijateljem od Rusije, i najviše sredstava je ulagano u obnovu utvrđenja u Južnom Tirolu. Fortifikacije na talijanskoj granici uključivale su početkom 20. stoljeća staru utvrdu “Franzenfeste” (Fortezza) koja je štitila prijevoj Brenner, pojasnu utvrdu Trento, koruške tvrđave Fort Hensel i Predil, kao i utvrde Flitsch (Bovec) i Fort Hermann na krajnjem istoku tog područja.
Granica na Soči i dalje prema moru nije bila utvrđena, jer se vjerovalo kako će tamo biti mogući austrougarski napadajni pokreti, do kojih ipak nije došlo, jer se u svibnju 1915. - kada je Italija objavila rat - glavnina austrougarske vojske nalazila na drugim bojišnicama. Tamošnje utvrde, kao ni one u Tirolu, nisu bile dovoljno otporne za obranu od djelovanja suvremenog topništva. General Conrad prije svog je dolaska na mjesto načelnika glavnog stožera zapovijedao 8. pješačkom divizijom u Tirolu i vrlo dobro je poznavao to područje, što objašnjava njegov trud ojačati tamošnju obranu i stvoriti fortifikacije za zaštitu većeg prostora, iz kojih bi bili mogući brzi i snažni protunapadi. Zalagao se za gradnju utvrda blizu talijanske granice i na velikoj visini, što su njegovi protivnici kritizirali, vjerujući kako će fortifikacije na granici biti brzo uništene, dok na položajima na 2.000 m visine vlada slaba vidljivost zbog stalne magle. Ipak, počela je gradnja novih i obnova starijih utvrđenja na visoravni Lavarone, ali su sva naoružana relativno slabim oklopljenim haubicama kalibra 10 cm, iako su obje strane već raspolagale teškim mužarima kalibra 305 mm. U dolini Sugana, kod izbijanja rata postojala je samo dva stara utvrđenja (Tenna). Tijekom rata postojeća su utvrđenja ipak ispunila svoju zadaću i obranila Južni Tirol od talijanske invazije. Na obali je bila utvrđena samo Pula kao ratna luka, zajedno s Lošinjem kao predstražom i obrambenim pojasom u Istri, koji je početkom rata pojačan i proširen (što je bio jedan od razloga prvog egzodusa Istrana iz njihovih domova i slanja u izbjegličke logore u Austriji, Češkoj, Moravskoj i Ugarskoj, gdje je vladala velika smrtnost zbog manjka hrane i loših higijenskih uvjeta).
Južnije su postojala relativno slaba utvrđenja oko Boke Kotorske i već zastarjela u Šibeniku, dok su druga obalna i otočka utvrđenja napuštena ili srušena još prije 1914. (O čemu će biti riječi i u članku o austrougarskoj ratnoj mornarici.) Granično područje prema Srbiji i Crnoj Gori uključivalo je 1908. anektiranu Bosnu i Hercegovinu, sa Sarajevom kao malom pojasnom utvrdom i čvrstim točkama na okolnim brdima, a na isti način utvrđen je i Mostar. Najjače utvrde bile su Bileća i Trebinje na hercegovačko-crnogorskoj granici, dok su drugu obrambenu crtu činila uporišta u Stolcu, Nevesinju, Ulogu-Obrnji i Kalinoviku. Kao “predziđe” Petrovaradina na granici prema Srbiji trebalo je utvrditi Kamenicu, a na Drini Višegrad. Sve su fortifikacije u Bosni bile preslabe za obranu protiv odlučnog protivnika, a planirano osuvremenjivanje nije ni počelo, stoga su ozbiljno ugrožene, a neke i privremeno osvojene tijekom srpskih i crnogorskih ofenziva u prvome ratnom razdoblju. Zanimljivo je kako je i Beč bio utvrđen, što je bila posljedica povijesnih zbivanja poput nekoliko turskih opsada i ustanka u Mađarskoj 1848., koji su ugrozili glavni grad Carstva.
Planiralo se sagraditi ili obnoviti još nekoliko utvrđenja oko strateških mostova na Dunavu, u Linzu, Bratislavi, Komaromu, Budimpešti, već spomenutom Petrovaradinu i u Baji, ali su konačno samo djelomice uređene fortifikacije u Komaromu i pojačane postojeće u Petrovaradinu. Početkom 20. stoljeća izrađeni su projekti o utvrđivanju mostobrana kod Kremsa, Tullna, Beča, Bratislave, Komaroma i Budimpešte, a u kolovozu 1914. izdana je i zapovijed o gradnji poljskih fortifikacija za obranu tih mostobrana, jer se vjerovalo kako u slučaju austrijskog poraza na bojišnici Rusi za 30 dana mogu doći do Beča, a Talijani čak za 20. Kada su radovi na gradnji dovršeni, slobodni - i već uvježbani - vojnici i radnici poslani su graditi poljske fortifikacije na bojišnici. Opkoparske i pionirske postrojbe Sredinom 19. stoljeća generalni direktor vojnog graditeljstva (Generalgeniedirektor; Genie = stvaralački duh, a u vojnom nazivlju označava graditelja) bio je odgovoran za cjelokupno vojno graditeljstvo, uključujući zbor graditelja (Genie-Korps), zbor za opsadu i rušenje protivničkih utvrđenja (Sappeur-Korps), zbor minera (Mineur-Korps), graditeljske činovnike i obrtnike i Inženjersku akademiju. Izravno je nadzirao sva tri spomenuta zbora i same graditelje, dok je sam bio odgovoran Dvorskome ratnom vijeću (Hofkriegsrat) i mogao se svojim zahtjevima obraćati predsjedniku tog vijeća ili čak samom caru. Njegov zamjenik bio je jedan general-inženjer, odnosno general opkoparstva (Ingenieur-General), a nadzor nad zborovima Sappeura i minera imao je general ili pukovnik zbora opkopara u funkciji brigadira. Za vojne i značajne znanstvene zadatke, posebice u svezi s tvrđavskim sustavom Carstva, kao i za vođenje inženjerske akademije general-direktor je raspolagao vlastitim uredom, generalnom direkcijom (General-Direktion), a za ostale zadatke i glavnim graditeljskim uredom (Geniehauptamt).
Tijekom postupne centralizacije vojnih ustanova dva su vrhovna graditeljska poglavarstva ujedinjena u jedno zajedničko, General-Geniedirektion, koje je imalo šest glavnih odjela, a od 1855. dva odsjeka s pet odjela. Od 1857. to je poglavarstvo postalo III. generalna direkcija Glavnoga vojnog zapovjedništva (Armeeoberkommando/AOK) zadužena za sve vojne građevinske radove. Već je poslije dvije godine svedeno na jednu sekciju s tri odjela, a 1860. godine i ukinuto. Načelnik generalne direkcije dobio je titulu generala-inspektora opkoparstva (General-Genieinspektor) i postao voditelj postrojbe, a ujedno i savjetnik tada ponovno osnovanog Ministarstva rata.
Zbor graditelja (Ingenieurskorps) bio je zadužen za projektiranje utvrda i drugih vojnih objekata, za dodjelu ugovora o gradnji vojnim graditeljima ili privatnim poduzetnicima, a također je bio zadužen za nadzorne i mjerničke poslove u svezi s opkoparstvom i utvrđivanjem, kao i za dodjelu mjesta profesora matematike, arhitekture i tvrđavske znanosti na sveučilištima. U ratu je broj zadataka bio još veći, poput obrane i napada na utvrđenja, gradnje poljskih utvrda i drugih objekata. Stoga je školovanje i usavršavanje u struci imalo vrlo važnu ulogu u pozivu vojnog graditelja. Poslije smrti časnika iz zbora graditelja, opkopara i minera, njihovu bi ostavštinu, odnosno dokumente u svezi s pozivom, preuzeo glavni ured ili glavna direkcija opkoparstva. U mirno bi doba u sjedištu svakoga glavnog zapovjedništva pojedinog distrikta postojala i opkoparska direkcija s nadzornom i graditeljskom funkcijom, također i u važnijim utvrdama. U ratu bi svaka vojska (Armee) imala vlastitu poljsku graditeljsku direkciju (Feldgenie-Direktion), kojoj su bili podređeni graditelji, opkopari i mineri. Od 1849. su kao i kod topništva postojali poljski graditeljski direktori (Feldgeniedirektoren) pojedinih vojski, kao i stožerni časnici u funkciji voditelja graditeljstva (Genie-Chefs).
Zbor Sappeura osnovan je još 1790., a glavni im je zadatak bila gradnja rovova za prilaženje protivničkim utvrdama tijekom opsade ili za obranu vlastitih utvrda. Od 1848. glavni im se stožer nalazio u Olmoucu, a novačeni su u Moravskoj. Zbor minera (Mineurs) osnovan je 1772., trebali su kod opsada kopati tunele ispod protivničkih zidina, kako bi ih rušili eksplozivom («lagum»), a pripadali su mu pretežito rudari i obrtnici sličnih struka. Poslije su bili zaduženi za polaganje ili čišćenje minskih polja. Stožer im se također nalazio u Olmoucu, a novačeni su u Salzburgu i Češkoj. U ratu 1848./49. otkrilo se kako postrojbe opkopara raspolažu nedovoljnim znanjem i kako treba poboljšati školovanje, a za sve potrebe u stalnim fortifikacijama i na bojnom polju bio je potreban zbor od najmanje 10.000 ljudi. Stoga se za taj poziv prestalo novačiti samo novake vične njemačkom jeziku, jer ih je jednostavno bilo premalo. Mineri su trebali opsežnije školovanje od opkopara (Sappeura), stoga je njihov omjer u postrojbama promijenjen na 1:3, a svakoj satniji dodijeljen je jedan vod minera u kojem su bili zastupljeni i opkopari. Nova graditeljska postrojba sastojala se od dvije pukovnije (Regimenter) s po tri poljske bojne (Feldbataillonen), a svaka bojna od šest satnija (Kompanien), koje su trebale vršiti službu u utvrdama i kod postrojbi na «terenu». Jedna od bojni svake pukovnije služila je za školovanje osoblja, a školska središnjica bila je u Kremsu u Austriji. Jedan je general bio brigadir obiju pukovnija, a ujedno je kao inspektor bio zadužen za nadzor dviju školskih bojni. Časnici u graditeljskim poglavarstvima i institutima automatski su bili pripadnici stožera graditeljstva, ali su za promaknuće u više činove morali zajedno s drugim opkoparskim i graditeljskim časnicima služiti i u postrojbama «na terenu», i to najmanje dvije godine kao niži časnici (poručnici i natporučnici) i satnici. Vojske (Armeen; od I. do IV.) postojale su i u mirno doba, a I., II. i III. vojska imale su svaka „poljskog direktora opkoparstva“.
Dužnost direktora IV. vojske obavljao je inspektor opkoparstva sa sjedištem u Lvovu, a banske postrojbe bile su pod nadzorom inspektora opkoparstva u Zagrebu. Za veće gradnje osnivani su na određeno razdoblje uredi direktora za gradnju utvrda, podređeni lokalnom inspektoru opkoparstva. Cijela organizacija ipak nije bila dovoljno učinkovita, što se otkrilo na djelomičnoj mobilizaciji 1854. (u doba Krimskog rata, u kojem Austrijsko Carstvo nije sudjelovalo), stoga je umjesto dviju opkoparskih pukovnija osnovano dvanaest samostalnih opkoparskih bojni, od čega četiri u sastavu I. vojske, po tri u sklopu II. i III. i dvije u sklopu IV. vojske. Školske su bojne ukinute, ali su vojnici u četiri satnije svake bojne morali služiti najmanje pet godina, kako bi održali visoku stručnost, a u slučaju rata osnovana je i peta satnija u „depou“, zadužena za popunu bojne. Školovanje su nadzirali brigadiri u Kremsu, Veroni, Krakowu i Budimpešti. Do kraja stoljeća je, zbog stalnog napretka vojne tehnike organizacija često mijenjana, a tehničke postrojbe sve su se više specijalizirale. Broj minera povećan je na jednu trećinu sastava, a osim Nijemaca, Čeha i Moravaca, u opkoparsku službu sve su češće uzimani i pripadnici drugih naroda i narodnosti, osim Rumunja i „Venda“ (Lužičkih Srba), navodno zbog jezičnih poteškoća. „Pionirski“ zbor (zbor mobilnih opkopara, zaduženih za gradnju cesta, mostova i za prijelaske preko rijeka) nastao je 1843. spajanjem prvoga pionirskog zbora sa zborom Pontoniera (graditelja mostova), a jedan od glavnih razloga bilo je uvođenje u uporabu novog sustava ratnih mostova građenih prema projektu pukovnika Biraga. Njegova ideja bila je gradnja mostova od višenamjenskih „modula“, čiji se dijelove lako rastavljalo i transportiralo. Novi pionirski zbor sastojao se od dviju bojni sa šest i od treće s četiri satnije, a po četiri satnije su stacionirane u Veroni, Beču, Klosterneuburgu kod Beča i Linzu. U ratu im se priključila još jedna pričuvna/doknadna bojna, a „pioniri“ više nisu trebali sudjelovati u gradnji utvrđenja. Od 1849. je u skladu s novom organizacijom svaki od 13 vojnih zborova raspolagao jednom satnijom pionira, a svaka vojska s tri satnije, kao pričuvom. U to se doba pionirski zbor sastojao od četiri bojne s ukupno 24 satnije, uključujući radnu i skladišnu satniju. Osim za mostove, zbor je bio odgovoran za gradnju željezničkih i telegrafskih veza.
U ratu protiv Italije i tijekom operacija na Dunavu osnovan je i „Flottillenkorps“ za prijevozne zadaće u mletačkim lagunama i na Dunavu. Potonji je poslije postao jezgrom Dunavske flotile, kao dijelom ratne mornarice. Prije Krimskoga rata pionirski je zbor povećan na šest bojni s 24 satnije, a kad je središte u Beču ukinuto, osnovana su tri nova u Bratislavi, Budimpešti i Milanu. Poslije Krimskoga rata zbog štednje je i taj zbor smanjen, posebice flotila, od koje su zadržani samo dijelovi na Dunavu, na Lago Maggiore i u mletačkim lagunama. Poslije rata protiv Francuske i Pijemonta zbor je opet reorganiziran, a zapovjedništvo je prešlo u Klosterneuburg. Postrojba je raspolagala s 44 ratna, 14 privremenih i 12 polustalnih mostova, dio opreme nalazio se kod postrojbi na bojišnici, a dio u dva depoa u Klosterneuburgu i Veroni. Drveni pontoni za mostove okovani su od 1860. željeznim limom, što im je povećalo čvrstoću i olakšalo održavanje.
Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u listopadu 2012.
Napravit cu 86 dolara za sat od kuce. Bio sam šokiran kad je moj susjed rekao da je prosjek 95 dolara, ali vidim kako to sada radi. Osjecam se toliko slobode sada kad sam ja vlastiti šef. posjetiti>>>>>> www.WebJob33.Com