U ranu zoru 20. studenoga 1917. godine, šest pješačkih i dvije konjičke divizije Britanske ekspedicijske postrojbe uz 14 eskadrila Kraljevskog letačkog korpusa pridružilo su se britanskom oklopnom korpusu u iznenadnom napadu kod Cambraya u Francuskoj, piše History.
Nakon što su Britanci po prvi puta pokazali svoje tenkove tijekom velike ofenzive na Somi u rujnu 1916. godine, njihova je učinkovitost ipak bila upitna. Prvi su tenkovi bili spori i nestabilni, dok je navigacija bila izrazito teška. Iako ih pješačko streljivo nije moglo probiti, topovska granata odrađivala je svoj posao. Uz sve to, tenkovi su se često kvarili i gasili usred blatnog terena na Zapadnom bojištu.
Do jeseni 1917. godine, velik broj zapovjednika na savezničkoj strani sumnjalo je u sposobnost tenka da napravi razliku na bojištu. U novoj ofenzivi Britanci su izabrali novi, "čisti" dio bojišta. Iako se na početku nije slagao s idejom, britanski šef stožera Sir Douglas Haig ipak je odobrio operaciju. Napad je vodio general Julian Byng britanske 3. armije. Krenuo je rano ujutro 20. studenoga 1917. godine sa svim raspoloživim tenkovima - njih 476. Napao je njemačke položaje s pješaštvom, konjicom te zračnom potporom. U samo nekoliko sati Britanci su natjerali njemačku 2. armiju nazad prema Cambrayu te su zauzeli 8000 zatvorenika te 100 topova.
Britanci nisu imali odgovarajuću potporu na početku napada. Iako je njemački zapovjednik Erich Ludendorff htio povući svu vojsku, njegov regionalni zapovjednik izveo je protunapad s 20 divizija te je cjelokupno izgubljeno područje vraćeno. Broj žrtava je bio velik na obje strane. 50.000 na njemačkoj i 45.000 na britanskoj strani. Iako su Britanci kod Cambraya uspjeli probiti linije ali ne i zadržati osvojeno područje, ova je operacija pokazala kako tenk može potencijalno biti vrlo učinkovito oružje za korištenje tijekom ofenzivnih operacija.
